Baš kao i puno toga drugog u popkulturnom kontekstu, Grammy pokazuje svu bijedu pokušaja mirenja kapitalističkih stremljenja s rastućom potrebom za preraspodjelom brojnih društvenih uloga.
Sinoć objavljene nominacije za 63. nagradu Grammy po običaju su izazvale niz kontroverzi. Miljenik kladionica The Weeknd je ostao bez nominacije pa u trumpovskoj maniri cijeli proces proglasio korumpiranim, a Justin Bieber se žalio što je nominiran u pop, a ne RnB kategoriji za svoj očajni album "Changes". Začuđuje i neobjašnjivi izostanak sjajnog Dylanovog "Rough & Rowdy Ways". Bitno je valjda da u nominacijama prednjači Beyonce u godini u kojoj nije izdala klasičan album.
Nakon lanjskog seksističkog skandala, udio nominiranih žena skočio je po principu "zbrda-zdola". Phoebe Bridgers ima čak četiri nominacije uključujući i kategoriju Best New Artist, u kojoj joj društvo pravi izvrsni kanadski producent Kaytranada. Sve bi to bilo super da svoje debije nisu objavili 2017. odnosno 2016. godine. Još apsurdnija je situacija s nominacijom solidnog pych soul dua Black Pumas za album godine - nominirani su za "deluxe" izdanje svog istoimenog prvijenca za koji su lani bili nominirani za najboljeg novog izvođača. Nekoliko kategorija je promijenilo i ime pa je tako Best World Music Album postao Global Music, a Best Urban Contemporary Album Best Progressive RnB album.
Promjena, preskakanja i apsurda ima još podosta no svi oni ukazuju na istu stvar: ova nagrada se godinama nalazi u procijepu igranja na sigurno i pokušaja praćenja trendova u industriji. Neke kategorije poput Best Rap Album su toliko izvan toka da je pomalo tragikomično. U konačnici, već desetljećima nije jasno što Grammyi predstavljaju. Ako nagrađuju komercijalni uspjeh kao što to često izgleda, onda je izostanak The Weeknda i njegovog blockbustera "After Hours" nelogičan. Ako žele biti aktualni i društveno relevantni, onda je izostanak "RTJ4" Run The Jewels potpuna misterija.
Baš kao i Oscar, koji doduše posljednjih godina pokazuje određene znakove života, Grammy je zastarjela industrijska institucija koja služi prije svega pokušaju održavanja vlastitog prenapuhanog značaja. Posve je jasno da nagrade ne određuju vrijednost glazbe, ali je isto tako jasno da mogu poslužiti kao vjetar u leđa neafirmiranim ili manje afirmiranim izvođačima. Svaki krug nominacija djeluje kao pokušaj zadovoljavanja apetita industrijskih moćnika poput Beyonce i osluškivanja kulturnih trendova kao što su nominacije za odlični "Fetch The Bolt Cutters" Fione Apple (no ne i za album godine) ili sjajne i iznimno značajne "The Bigger Picture" Lil Babyja za najbolju rap izvedbu.
Baš kao i puno toga drugog u popkulturnom kontekstu, Grammy pokazuje svu bijedu pokušaja mirenja kapitalističkih stremljenja s rastućom potrebom za preraspodjelom brojnih društvenih uloga. Tako nešto se ne postiže preko noći dodjeljivanjem par nominacija ili preimenovanjem par kategorija. Bilo kakav radikalniji potez bespredmetno je očekivati od institucije koja predstavlja industriju ustrojenu tako ostvari što veći profit ignorirajući pritom ogroman broj ljudi koji u njoj sudjeluju, a nisu niti će ikad biti pop zvijezde. Dok se to ne ispravi, a ne očekujem to u skorije vrijeme, najzanimljivija nominacija je ona koja najbolje i pokazuje cijelu apsurdnost ove nagrade - Kanye West je nominiran za najbolji suvremeni kršćanski album.