Većina pjesama zvuči kao modernizirana, žestoko kolažirana verzija prvih dvaju albuma, no u pitanju je teški prosjek za čovjeka koji je dobar dio karijere proveo evoluirajući i proširujući pojam hip hopa. Osim još jedne PR egzibicije, ovdje jako malo toga ostaje.
Jesus is King (Good Music, 2019.)
Premda nas neprekidno pokušava uvjeriti kako je "nesumnjivo najveći ljudski umjetnik koji je ikad postojao", Kanye West je već nekoliko godina u kreativnoj krizi. Njegov deveti album dolazi skupa s religioznim makeoverom, no koliko je Kanye zaista otkrio Isusa, a koliko je sve produkt još jedne njegove fiksacije nije najasnije. Poznavajući hirovitu povijest ovog egomanijaka, poprilično se sigurno kladiti na ovo drugo.
"Jesus is King" dolazi nakon neuspješnog lansiranja "Yandghija", albuma koji je trebao izaći u rujnu prošle godine. Budući da je početkom ljeta procurio bootleg tog nesuđenog izdanja, tragove tih pjesama nalazimo i ovdje, no u bitno drugačijem kontekstu. Trakcklist tog nesuđenog izdanja otvorila je "New Body", oda plastičnoj kirurgiji s Nicki Minaj, uvodna pjesma ovog albuma je pak "Every Hour" čistokrvni gospel sa Sunday Service Choir, bendom okupljenim za njegove nedavne redovne nedeljne nastupe, da ne kažemo mise. "Storm” se pak razlikuje po tome što je iz "Yandghi" verzije izbačeno gostovanje kontroverznog pokojnog repera XXXtentationa.
Drastična je to razlika u tonu za album koji očigledno vuče korijene iz sličnih sessiona. Kanye je oduvijek koristio religijske elemente u svom radu od "Jesus Walks", singla s debija "The Collage Dropout", do blasfemično egoističnih aluzija na "Yeezus" i "Ultralight Bean", jednog od vrhunaca s "The Life of Pablo". "Jesus is King" u svemu tome odlazi puno dalje. Za razliku od onog što je trebao biti "Yandghi", ovdje nema psovanja ni seksualnih aluzija. U pitanju je "čist" album prepun biblijskih citata i novopronađenog zanosa, koji čak ujedinjuje i Pushu T-ja s njegovim "ponovno rođenim" bratom No Maliceom na "Use This Gospel", pjesmi koja, uz valjda jedine Clipse stihove oslobođenih referenci na narkotike i dilanje, sadrži i saksofonski solo Kenny G-ja.
Na koncu se sve se doima kao epizoda neke TV mise, a Kanye bez obzira na sve ostaje vjeran svom egu pa usred pjesme koja se zove "On God" repa o tome kako mu je Porezna odrapila preveliki porez i nabraja direktore izdavačkih kuća koje ga nisu htjele potpisati. Uz sve reference, ovo je i dalje nemoguće zamijeniti za Lecraeov album.
Glazbeno gledano, Kanye nastavlja neujednačenu putanju započetu s prošlogodišnjim "Yeom" pa većina pjesama zvuči kao modernizirana, žestoko kolažirana verzija prvih dvaju albuma. To na momente urodi jako dobrim pjesmama kao što su "Salah" ili "Water", no u pitanju je teški prosjek za čovjeka koji je dobar dio karijere proveo evoluirajući i proširujući pojam hip hopa. Osim još jedne PR egzibicije, ovdje jako malo toga ostaje. Kanye je možda odlučio krenuti prema svjetlosti, no njegova kreativnost, a s njom vjerojatno i primarna karijera, se polako, ali sigurno gase.