U novonastalim okolnostima, ovaj album mi je ne samo potpuno nepotreban, nego i predstavlja najgoru metastazu neoliberalnog kapitalizma koji upravo umire od virusa pred našim očima.
After Hours (Republic, 2020.)
U fenomenalnoj, vrlo pozitivnoj recenziji ovog albuma, Tom Breihan je opisao "After Hours" kao posljednji veliki album svijeta koji nam nestaje pred očima.
"After Hours is a sad rich guy complaining that a girl doesn’t love him anymore, pledging that he’s going to keep fucking random people and snorting random drugs until he doesn’t feel so bad. A couple of weeks ago, I wouldn’t have blinked at that. Today, as an entire world stares down a long and confusing struggle, I have a hard time summoning any empathy for the shit that Abel Tesfaye is talking about", piše Breihan ističući kako mu se album glazbeno i estetski iznimno sviđa, ali recenziju završava razornim zaključkom "I’m having fun listening to After Hours, too. It’s a good album. It also sounds like the end of something. God only knows how the world will look in a month or two. We might not hear anything like this ever again".
Teško je ne složiti se s ovakvim zaključkom, teško je vjerovati da će i dalje postojati svijet u kojem ćemo tako rado slušati usamljene kako pjevaju ili repaju o ispraznosti droga, seksa za jednu noć i luksuznog života.
Kad je izašao "House Of Ballons", Abel Tesfaye je djelovao kao svjež glas RnB svijeta jer je otvoreno pričao o tome koliki je šupak i bijednik. Glazba koja ga je pratila bila je svježa, mračna i zavodljiva, distopijska varijanta popa, no Tesfaye svoju formulu sljedećih godina nije mijenjao, već ju je samo prilagođavao sve većem broju publike. Svaki novi album zapravo je djelovao kao big budget remake njegove indie faze, tj originalne mixtape trilogije. Već je prvi službeni album, "Kiss Land" iz 2013., pokazao određeni zamor materijala, demonstrirajući tematsku ograničenost na narcisoidnu opsjednutost sobom i onoga što ovaj mladi Kanađanin percipira kao probleme. "Beauty Behind Madness" i "Starboy" pretvorili su The Weeknda u megazvijezdu, ali i definitivno potvrdili kao jednodimenzionalnu pojavu. To što zna napisati dobar refren i dalje je pomagalo, no nekako je izgubilo na snazi.
Njegov prvi "pravi" album od 2016. trebao je biti velika artistička izjava, sofisticirani spoj mračne estetike ranih mikstejpa i uglancane estetike kasnijih albuma. Njegova HD verzija kokainske 80’s estetike u ovim okolnostima zvuči još ispraznije, lažno poput krvi na njegovom licu u promo materijalima ovog albuma. Naravno, nije The Weeknd kriv što je tajming ovog albuma ispao tako pogrešan, no trud koji je nedvojebeno uložen u pažljivo kreiranu estetiku ovog albuma čini se doista potpuno uzaludan, u svakom smislu osim komercijalnom, budući da je album još prije izlaska zabilježio milijunske prednarudžbe.
"After Hours" bi u mojim ušima vjerojatno i prije ove paradigmatske promjene prošao nezapaženo jer sam izgubio strpljenje za Tesfayeove žalopojke kroz ovih desetak godina koliko ga pratim. U novonastalim okolnostima, ovaj album mi je ne samo potpuno nepotreban, nego i predstavlja najgoru metastazu neoliberalnog kapitalizma koji upravo umire od virusa pred našim očima. Novi svijet neće imati vremena za kuknjave raznih The Weeknda i Futurea o tome kako su jadni, bogati i usamljeni. Novi svijet će trebati svoje woodyje guthrije, fugazije, crassove i billyje braggove da nam budu kompas i utjeha. Ucviljeni milijunaši ostat će tek uspomena svijeta koji nije znao cijeniti koliko mu je zapravo bilo dobro.