Drugačiji, ali i malo širi polugodišnji pregled nego dosad, bez posebnog redoslijeda. Bilo mi je glupo rangirati, a malo previše školski slagati abecednim redom pa sam složio nekom svojom žanrovskom i tematskom logikom.
Kantautorska i slična glazba za ugodnu sredovječnost
Beth Gibbons - Lives Outgrown [Spotify]
Beth Gibbons je objavila skromni avant folk album o starenju. I to je sasvim dovoljno.
Steven Hyden u Indiecastu često spominje nešto što naziva “patio music”, glazbu koja se sluša na otvorenom, tj. u dvorištu ili na trijemu. Slučajno baš u vrtu, odnosno u dvoru, od proljeća do jeseni provodim toliko vremena da me ostatak ukućana prozvao “dvorski” pa mi vjerojatno zato taj Hydenov koncept toliko rezonira. Prošlo ljeto proveo sam dobrim dijelom preslušavajući koncerte The Grateful Dead. Ima nešto otvoreno u glasnoj i labavoj gitarskoj muzici oslonjenoj na američku korijensku glazbu. Oba ova u osnovi kantautorska albuma snimljena su s pratećim bendom Mowed Sound koji je očigledno više nego malo slušao Neila Younga i Crazy Horse iz sedamdesetih što cijeloj priči daje specifičan grubo/mekani prizvuk. Živio patio music!
Album prepun lijepih pjesama koje ti se polako zavuku u uho i glavu. Katie Crutchfield možda nije još na razini proživljenosti pjesama Lucinde Williams, njenog velikog uzora, ali bome je sve bliže.
Folk kao narodna gotička glazba, zvuk neprekidne sumnje, predaje i nadolazećeg poraza. Predivno.
Nadahnut istinitim događajem iz Drugog svjetskog rata, ovaj album ponajprije plijeni svojom sjajnom sugestivnom glazbom baziranoj na suzdržanoj međuigri orgulja i viole.
Adrianne Lenker mi je omiljeni tekstopisac zadnjih desetak godina. Empatija koja izvire iz stihova se čini tako nevjerojatno jednostavnom, ali da je to doista tako onda bi više kantautorske glazbe imalo ovakvu nesvakidašnju intimističku, imerzivnu kvalitetu.
Glazba za otvorene prostore i isto takva srca.
Mahanje glavom i uživanje u krvarenju iz ušiju
Album koji sam uvijerljivo najviše puta poslušao tijekom ove godine. Svaki put bih zamahnuo glavom.
The Body te obično lupnu zvučnom lopatom. Napravili su to i ovdje, samo je ovog puta tu i Dis Fig da povremeno stavi spužvu na tu lopatu.
Malo urbanog nižeklasnog pripovijedanja, malo body horror estetike, hrpa distorzije i primitivnih rifova = pouzdani noise rock favorit.
Mike Pike je u javnim istupima možda odlepršao prema alexjonesovskim teorijama zavjere, ali ionako ne znam koliko smisla ima slušati društvene opservacije tipa kojem se magnum opus zove “Dopesmoker”. S druge strane, zahvaljujući obnovljenoj power trio energiji i fenomenalnoj, kristalnoj čistoj produkciji Kurta Ballua “Cometh the Storm” je jedan od vrhunaca HOF diskografije.
Neumorni novozelandski tech death trio svaki novi album natopi slojevima opipljive, opresivne atmosfere. “Cutting The Throat of God” posebno je impresivan u kompozicijski promišljenim dugačkim melankoličnim ambijentalnim pasažima koji u ovom tipu glazbe uglavnom služe za hvatanje zraka.
Pop i njegove devijacije
Charli XCX - Brat [Spotify]
Metaalbum o usponima, padovima, željama i zavistima dugogodišnje nišne pop ikone. Ujedno uvjerljivo najbolji pop album godine.
Samo Kim Gordon može krenuti od odbačenih instrumentala za Playboi Cartija i doći do art noise klasika u nastajanju.
Cindy Lee - Diamond Jubilee [YouTube]
Album koji s lakoćom impresionira, a koliko ga je zapravo lako zaista i voljeti, pokazat će vrijeme.
Album koji jako puno duguje RnB-ju i 2stepu/garageu s kraja devedesetih/početka nultih. Jednom kad prihvatite tu činjenicu, shvatite koliko je taj zvuk još uvijek svjež i futuristički nastrojen.
Gitare i ono što od njih ostane
O ovom sam napisao cijeli društveno-politički okolišni esej. Shoegaze albumi te obično ne tjeraju na takve stvari.
The Smile su u biti portabl Radiohead, ali i to je puno više nego što 99.9 posto bendova može biti.
Vampire Weekend - Only God Was Above Us [Spotify]
Da, pretenciozni su i uvijek se igraju nekim visokim konceptom. Također, nikad nisu snimili ni blizu loš album, pa nisu ni sad.
Sjednu li darkerski štih i tekstualna ezoterija Chelsea Wolfe ponekad malo krivo na želudac? Apsolutno. No kad se upari s upečatljivim pjesama i ekspresivnom produkcijom kao ovdje, onda je rezultat daleko snažniji od jeftine tarot filozofije na kakvu njenje ogoljenije pjesme vuku.
Arab Strap nastavljaju svoj povratak standardno grintavom depresivnom disco dekonstrukcijom. Netko bi mogao prigovoriti da je Moffatov diskurs prviše online, no bio je takav još u doba dial up interneta. Možda su ova dva permanentno cinično-melankolična Škota jednostavno oduvijek bili ispred svog vremena pa tek sad živimo u pasivno-agresivnom stanju opisanom na legendarnoj “Philophobiji”.
Oba fenomenalna “Ghosted” albuma koje je ovaj trio izbacio u posljednje dvije godine bi najlakše bilo opisati kao “The Necks za ljude s neumjerenom ljubavi prema krautrocku”. Odmah me ubrojite.
“Spot Land” je dijametralno suprotan buci i bijesu kakve britanski psihodeličari Gnod inače proizvode. Ovaj izlet u ambivalentni kvazi new age koji, uvjeren sam, sasvim namjerno podsjeća na Popul Vuh iz sredine sedamdesetih, ogroman je plus u mojoj knjizi.
Uncle Acid & The Deadbeats - Nell' ora blu [Spotify]
Da su bar sve posvete i nostalgične vježbe ovako nadahnute i iskričave kao ovo psych rock ljubavno pismo soundtracima gialllo klasika.
Ako je rock mrtav, izgleda da to zaboravili javiti ovom tuareškom gitaristu koji iz albuma u album isporučuje salve geopolitičkih kritika i spontane teškometalne grmljavine. Zapadnjaci bi u svakom smislu mogli učiti od njega.
Zgodan synth projekt finskih muzičara iz mahom metal bendova. Puno pulsirajućih baseva i krautrock ritmova pa preporuke za one koji voli takve stvari.
Energičan, a opet podosta raznolik debi irskog benda koji u jednakoj mjeri baštni iz post punk, post hardcore i alter rock tradicija. Pjevačicu Karlu Chubb zbog afektirajućeg vokala i ljubavi prema prenaglašenom ponavljanju fraza često uspoređuju s Courtney Love i u toj točki se otprilike prelama je li ovo album za vas.
Na ovoj listi su se mogla naći bar još dva albuma koja se u nekim aspektima mogu usporediti s legendarnim instrumentalnim australskim trojcem, no samo su Dirty Three zaista Dirty Three. Srećom, shvatili su to i Warren Ellis, Jim White i Mick Turner pa su nakon dugih dvanaest godina objavili jedan od svojih najboljih setova prekrasne, improvizirane labave melankolije.
Shackletonove ritualističke perkusije i psihodelična folk rock gitara na prvu možda nisu najlogičniji spoj, pa “Jinxed by Being” zvuči kao Coil koji remiksiraju Crosbyja, Stillsa, Nasha & Younga. Nema smisla, ali baš zato itekako ima.
Jazz i njegove devijacije
Arooj Aftab - Night Regin [Spotify]
Prekrasni nokturalni album čija se magija otkriva u opetovanim slušanjima.
The Messthetics & James Brandon Lewis - The Messthetics and James Brandon Lewis [Spotify] [Bandcamp]
Ovaj album nije zaslužio vašu i moju pažnju samo zato što na njemu svira ritam sekcija Fugazija, već zato što je stvarno dobar i zato što James Brandon Lewis neprekidno bira zanimljive projekte.
Chris Corsano - The Key (Become the Important Thing) And Then Just Faded Away
Mislim da mi je Chris Corsano jedan od najdražih bubnjara od trenutka kad sam ga prvi put čuo. Solo album ovog, kako ga the Quietus opisuje, “najmarljivijeg“ improvizatora ujedinjuje sve fascinacije poput slobodne improvizaciju/free jazza, punka i noisea u jednu vrlo gustu, ali i intrigantnu cjelinu.
Elektronika, hip hop i njihove devijacije
Je li u ovom trenutku Jlin više postminimalistička kompozitorica ili footwork producentica? Koga briga kad je glazba ovako fenomenalna.
Chief Keef - Almighty So 2 [Spotify]
Najveći trijumf Chiefa Keefa je što je na pragu tridesete, za razliku od mnogih drugih pripadnika svoje generacije chickaškog drilla, ali i hip hopa općenito, još uvijek živ. Njegov drugi trijumf je pak što je uspio ostati nezavisan i raditi što želi. “Almighty So 2” je sa svim manama i vrlinama potvrda tog statusa i slobode.
Trent Reznor and Atticus Ross - Challengers OST [Spotify]
Novi film Luce Guigina podijelio je publiku i kritiku, ali to ne znači da njegov soundtrack nije možda i najbolja stvar koju su Reznor i Ross potpisali u posljednjih desetak godina. Njegov glasni, iskričavi techno zapravo je skriveni album Nine Inch Nailsa za sve nas koji ga (uzaludno) čekamo.
Posljednjih godina često se priča o kreativnoj smrti hip hopa, no onda se pojavi nešto tako suludo kao što je ova desetominutna apstraktna epopeja koju potpisuju Fatboi Shariff & Roper Williams. Nađite mi u bilo kojem drugom žanru nešto ovako bizarno, iskrivljeno i nadasve sugestivno i nepredvidljivo.
Mach - Hommy -#RICHAXXHAITIAN [Spotify]
Vrlo psihodeličan i filmski neoklasicistički hip hop kojeg je uputno slušati kao cjelinu.
Često se čuje da je suvremena glazba previše predvidljiva, previše digitalna, previše štogod. I onda dođu tipovi poput ovog tanzanijskog dua i sve te priče bace kroz prozor. Nyege Nyege Tapes nastavljaju izdavati najluđu, najnesputaniju muziku na svijetu, a Sisso & Maiko dokazuju da Yamaha klavijature i FL Studio s midi kontrolerom mogu biti itekako dovoljan i zajeban setup kad se nađu u pravim rukama. Čista euforija.
Surgeon i Regis su velikani britanskog techna, ali su također ponikli iz tamošnje post punk tradicije i to se na ovom suradničkom albumu itekako čuje.
Comments