U rano ljeto 1999. izašla su tri neočekivana hit albuma, sve odreda ostvarenja izvođača koji su u tom trenutku bili komercijalno i kreativno pokopani. Idućih nekoliko godina pjesme s njih bile su sveprisutne i duboko utkane u svakodnevnicu prijelaza stoljeća. Kako se drže dva i pol desetljeća kasnije?
Objavljen sredinom svibnja 1999., Mobyjev “Play” bio je album na koji isprva nitko nije obraćao pažnju. U prvom tjednu prodan je u šest tisuća primjeraka i činilo se da je time manje-više zapečaćena karijera neodlučnog glazbenika koji je neprekidno balansirao između techno producenta i alter rock frontmana. Glazbena strana albuma ostala je duboko u devedesetima. Brojni sampleovi i loopovi pa čak i upotreba terenskih zapisa Alana Lomaxa s box seta “Sounds of the South: A Musical Journey from the Georgia Sea Islands to the Mississippi Delta”, koliko se god domišljatom tad činila, danas zvuči potrošeno i pomalo jeftino. Album prepun nepotrebnih popunjavanja prostora od statusa generičkog chill out CD-a za kafiće koji su tada bili u usponu popularnosti, spašavaju jednostavni, ali iznimno efektni singlovi poput “Honey”, “ Natural Blues”, “Porcelain”, “Run On”, “Find My Baby” i “Why Does My Heart Feel So Bad?", koji su svi postali veliki hitovi. No, taj populistički impuls spajanja “pronađene” tradicije i zvukova trenutka ne bi bio ni izdaleka tako uspješan da nije bilo elementa koji “Play” doista čini inovativnim i utjecajnim ostvarenjem - promocije.
Kako bi promovirali album za koji nije bilo pretjeranog interesa radiostanica i MTV-ja, Moby i njegova tadašnja izdavačka V2 počeli su licencirati pjesme za reklame, filmove, soundtrackove serija. Na tu praksu se u svijetu glazbene industrije u samom začetku Napstera i prije masovnog dolaska širokopojasnog interneta nije gledalo pretjerano blagonaklono, no kako je duhovito primjetio Tom Breihan u svom obljetničkom prikazu albuma za Stereogum, Moby je već bio bezvezan pa se nije morao plašiti da će ga ovakav potez koštati kredibiliteta. Do danas “Play” ostaje rijedak album s kojega je doslovno svaka pjesma licencirana u reklamne svrhe, a ta se odluka pretvorila u rijetko viđeni multimedijski promocijski uspjeh koji je urodio i popularnim videospotovima, ali i ogromnom prodajom albuma - 12 milijuna primjeraka. Dolaskom interneta, Mobyjev očajnički potez postao je uvriježena praksa glazbene industrije, a danas ne samo da se izvođači ne srame licenciranja, nego je to jedan od glavnih izvora prihoda izvođača manjeg ili srednjeg profila. Osim neočekivane slave i novaca, Mobyju album nije donio pretjerano toga dobrog. Turbulentno razdoblje nakon ovog albuma opisao je u autobiografiji “Things Fall Apart” koja se našla na udaru kritika zbog njegovog opisa odnosa s glumicom Natalie Portman. Uspjeh koji je doživio s “Play” pokušao je ponoviti vrlo slično koncipiranim nasljednikom “18”, a kad je vidio da munja ipak ne udara dvaput u isto mjesto, vratio se svojim uobičajenim eklektičnim lutanjima ispunjenima svim i svačim, od housea i ambienta do protestnog punka, vrlo vjerojatno svjestan da je na uspjehu ovog albuma osigurao ostatak života.
Red Hot Chili Peppers su do 1999. prošli nekoliko turbulentnih razdoblja, brojne promjene u članstvu, ovisnosti i odvikavanja, smrt jednog i odlazak drugog gitarista. Nakon što s “One Hot Minute” iz 1995. nisu uspjeli ponoviti ogromni uspjeh prethodnika “Blood Sugar Sex Magik”, Peppersi su još jednom bili na prekretnici. Otpustili su Davea Navarra, gitarista Jane’s Addiction koji je došao kao zamjena gitarističkom vunderkindu Johnu Fruscianteu, čovjeku koji je i bio najodgovorniji za njihovu transformaciju iz funk punk klaunova u stadionsku hit mašinu. Frusciante, koji se teško nosio s pritiscima slave, bend je napustio 1992. usred turneje. Ostatak devedesetih mahom je proveo u izmaglici ovisnosti, objavivši tek dva bizarna lo-fi solo albuma. Nakon tromjesečnog boravka u klinici za odvikavanje, 1998. Frusciante pristaje na povratak u bend. Objavljen u lipnju 1999., sedmi studijski album Red Hot Chili Peppers “Californication” dočekan je izvrsnim kritikama i snažnom prodajom koja će u sljedećim godinama narasti do 15 milijuna primjeraka i zacementirati njihov status kao jednog od najvećih rock bendova ranih nultih.
Album je dočekan i kao definitivno sazrijevanje benda, bez obzira što je barem trećina sadržavala standardno blesav i mnogima irtantan scat rap Anthonyja Kiedisa i Fleaove hiperaktivne bas linije, zaštitne znakove benda i jasnu poveznicu s prošlošću. S druge strane, singlovi poput “Scar Tissue”, “Otherside” i “Road Trippin’” predstavljali su novu soft rock stranu benda, prošaranu reminiscencijama na brojne transgresije uklopljene u njihovu vječnu opsjednutost Kalifornijom, koja na ovom album vrlo jasno simbolizira sintezu iskušenja i čežnje. Za svaku funk rock eskapadu bend je imao pjesmu poput naslovne, koja do danas ostaje jedan od njihovih najsjajnih trenutaka. Album je prožet nizom takvih melankoličnih, introspektivnih momenata na kojima do izražaja dolaze Fruscianteova gitarska rješenja, u vrlo ekonomičnoj formi sažimajući utjecaje svega od The Beach Boysa preko Crosby, Stills, Nash & Young do Hendrixa. Prateći vokali značajno popravljaju dojam Kiedisovog vokala, čija boja čak i kad se najviše trudi, jednostavno nije za svačiji ukus. Uz sve pozitivne stvari, treba istaknuti da je ovaj album bio i ostao jedna od glavnih žrtava tzv. “loudness wara”, prakse što glasnijeg masteririranja albuma u kojoj se kompresijom guši dinamički raspon, čime se smanjuje razlika između tiših i glasnijih dijelova u pjesmi. Velika je to šteta jer uništava dojam slušanja ovog iznenađujuće suptilnog ostvarenja jednog ne baš suptilnog benda.
“Supernatural” Carlosa Santane je pak komercijalni fenomen. S trideset milijuna primjeraka, jedan je od najprodavanijih albuma svih vremena i osvajač osam Grammyja. Za razumijevanje uspjeha ovog albuma trebamo se vratiti dvadeset godina unazad, u diskografsku klimu koja je u konačnici omogućavala megauspjehe poput ovdje navedenih. Krajem devedesetih Carlos Santana bio je samo zaboravljeni veteran Woodstocka čiji su najveći uspjesi ostali pokopani duboko u sedamdesetima. No uspio se povezati s Cliveom Davisom, legendarnim promućurnim menadžerom koji je Santani i njegovom bendu 1969. i dao prvi ugovor dok je radio u Columbia Records. Koncept koji su Davis i Santana primijenili preuzet je barem donekle iz hip hopa u kojem su do kraja devedesetih brojna gostovanja na albumima postala uobičajena pojava. No, Santana nije bio reper nego natprosječni gitarist i ne baš pretjerano istaknut autor. To je otvorilo neslućene multižanrovske mogućnosti. “Supernatural” je u osnovi skupina mahom tuđih pjesama prošaranih latino ritmovima i Santaninom gitarom doslovno nakalemljenom preko svega. Malo je reći da ovom albumu manjka fokusa; on doslovno zvuči kao kompilacija različitih izvođača na kojoj se svako malo izusti ime ”Carlos Santana”, valjda kako slušatelj ne bi zaboravio čiji album sluša. Sve osim par standardnih Santanih latin rock komada poput “(Da Le) Yaleo”, “Primavera” ili “Migra”, a kakvih je imao boljih i prije i poslije, otpada na pop crossovere poput “Maria, Maria” s Product G&B ili "Love of My Life" sa Daveom Matthewsom.
O “Supernaturalu” ne možemo govoriti a da ne spomenemo “Smooth” s Robom Thomasom, drugu najuspješniju pjesmu u povijesti Billboarda i vjerojatno sveprisutnu pjesmu ranih nultih. Riječ je o jednoj od onih pjesama koje su postale popularne unatoč svojoj instatnoj iritantnosti, a zatim ostale prisutne u sferi pop glazbe upravo zbog nje. U eri prije streaminga, tolika razina prisutnosti u radijskom i televizijskom eteru bila je dovoljna da pretvori “Supernatural” u prigodan poklon za sve generacije, što je na kraju i dovelo do multimilijunske brojke. Ipak, trend takvog albuma-proizvoda koji okuplja brojne zvijezde oko jedne centralne figure ili ideje umro je sredinom nultih, a to vrlo zorno potvrđuje daleko slabija prodaja “Shaman” i “All That I Am”, sljedećih Santaninih albuma nastalih po istom receptu. Cijela stvar je kulminirala grozomornim albumom rock klasika “Guitar Heaven” iz 2010., nakon čega je Santana na dobrih deset godina odustao od šibanja mrtvog konja da bi se omiljenoj mu formuli još jednom vratio na pandemijskom “Blessings and Miracles” kojem nije pomoglo ni još jedno udruživanje s Robom Thomasom. Netko mu je trebao javiti da je ideja umrla sredinom nultih kad ju je odlučio iskušati Marijan Brkić Brk. Dosjetka se potrošila, ali možda je važnije što je dolaskom interneta makar donekle demokratiziran proces glazbene promocije pa više nije ni bilo potrebe za skupim i riskantnim proizvodom koji s sobom nosi ogromnu količinu promocijskog potencijala.
Prava ostavština ovih albuma na kraju je njihov ogroman uspjeh koji simbolizira zenit fizičkim medijima okrenutog i manje disperziranog vremena u povijesti pop glazbe. Ono, međutim, nije bilo ništa manje okrutno, kalkulantsko i okrenuto profitu od ovog današnjeg pogonjenog streamingom i algoritmima. Koliko se god nadali da će sljedeća tehnološka revolucija donijeti istinsku demokratizaciju i stvoriti jednake prilike, to se nikad posve ne dogodi, kapital uvijek način da sve okrene u svoju korist. Njega na koncu ne zanima ni proizvod ni napredak, nego zarada i nezaustavljivi rast koji nikad neće biti dovoljan. Znači li to da će za koju godinu ekvivalenti ovakvih blockbustera biti “AI” albumi na kojima će se digitalni duhovi Jima Morrisona ili 2Paca Shakura družiti s The Weekendom i Arianom Grande? Vrlo vjerojatno. Jedna od najperfidnijih zamki koje nam je kapitalizam postavio, a posebno je vidljiva u ovih dvadesetak godina 21. stoljeća, jest ta ideja da nam uvijek iznova može servirati permutaciju starih ideja sve dok mu jednom ne kažemo “ne”, kao što smo rekli Santani i njegovim “gitaristički šaman i poznati gosti” albumima ili kao što ćemo vrlo vjerojatno uskoro reći Marvelovim filmovima i drugim franšizama koje eksploatiraju unutarnju djecu koja se nalaze u tijelima sredovječnih ljudi. Svatko ima granicu tolerancije na šećer i druge prazne kalorije, pa makar ta granica bila - koma.
*tekst je u origalnoj formi 2019. objavljen na portalu Arteist.
コメント