U diskografiji punoj zgoditaka, ovo je poseban dragulj, album čiji vas intenzitet, ekscentričnost i šarm izuvaju iz vlastitih i prebacuju u tuđe cipele.
Fiona Apple - Fetch The Bolt Cutters (Epic, 2020.)
Svaki novi album Fione Apple je događaj. "Fetch the Bolt Cutters” stiže osam godina nakon sjajnog "The Idler Wheel…" i sam taj veliki vremenski razmak je bio dovoljan da stvori hype oko albuma. Nakon fenomenalnog portreta Emily Nussbaum u New Yorkeru, stvorio se novi val zanimanja za dugoočekivani album, a cijela stvar je postala još napetija kad je Apple, vjerojatno ispravno, odlučila ne odgoditi album zbog pandemije COVIDA-19.
"Fetch the Bolt Cutters" fantastičan je album, no Apple dosad nije snimila loše ostvarenje. Svaki od njenih albuma predstavlja duboko promišljeni i potpuno osobni autorski svemir. "Tidal", prvi album iz 1996., snimljen prije njene dvadesete godine, bio je pomalo nepravedno gurnut u tada vrlo aktualni ženski kantautorski val. Unatoč pamtljivim, jasno definiranim i prijemčivim pjesmama, od kojih je "Criminal" postala ogroman i dandanas vrlo prisutan hit, od starta je bilo jasno da je Apple vrlo poseban autorski glas. Njene brojne ekscentričnosti poput sklonosti iznimno dugim naslovima albuma ili neobičnim, vrlo perkusivnim aranžmanima uparene su s gotovo kabaretskom strukturom pjesama. Tajna njenog uspjeha krije se u tome što joj pjesme istodobno djeluju tradicionalno i pomaknuto. Ta dva ekstrema nikad nisu bila izražena tako jasno kao na "Fetch the Bolt Cutters", albumu punom u osnovi jednostavnih klavirskih pjesama koje podižu fenomenalni, beskrajno kreativni aranžmani.
Prije negoli uđem u tematiku albuma, moram se osvrnuti na nekoliko stvari koje mi se čine neizbježnima nakon rane univerzalne hvale. U današnjoj društvenoj i medijskoj klimi teško je zamisliti da se ovakav album od jednog dijela ponajprije muških i sredovječnih glazbenih fanova i kritičara ne otpiše kao histerični ispad ekscentrične usidjelice i njenih pasa. Na to odmah moram istaknuti da je pomaknutu, šuškavu estetiku ovog albuma vrlo lako povezati s avant rock remek- djelima poput "Trout Mask Replica" Captaina Beefhearta ili "Bone Machine" Toma Waitsa. Premda su ukusi različiti, a njihova estetika nije za svakog, posve sam uvjeren da će potencijalni rokistički oponentni ovu dvojicu malo teže proglasiti histeričnima ili precijenjenima. Nećemo reći da je stvar u rodu, ali možda, samo možda je ipak stvar u rodu?
Unatoč soničnoj briljantnosti, emocionalno težište ovog albuma leži u njegovoj tematici. "Fetch the Bolt Cutters" se bez problema može shvatiti kao album #metoo ere, ali on je puno više od toga. Počevši od naslova on uspješno sumira individualna i kolektivna ženska iskustva u rasponu od seksualnih napada do ljubomore ili zavisti na druge žene. Apple ovdje uspijeva nešto što #metoo pokret nije ni mogao - predstaviti traumu i njene posljedice kao širok raspon međusobno suprotstavljenih pa i posvađanih emocija. Izjave na papiru, društvenim mrežama pa i u intervjuima, koliko god bile izravne, dramatične i potresne, nemaju apstraktnu i sveobuhvatnu snagu glazbe. Nije fer reći da svjedočenje Christine Blasey Ford nije bilo dovoljno za sumnju, ako već ne formalnu osudu Bretta Kavanaugha, no cijeli proces je bio previše stvaran, previše mučan da bi u promatraču postigao efekt koji postiže "Forget Her", pjesma nadahnuta tim događajem.
Zamišljeni aktivisti za "muška prava" mogu se naći uvrijeđenima, no trebaju znati da "Fetch The Bolt Cutters" nije neki mizandrični produkt trećeg vala feminizma koji je došao uzeti njihovu hentai pornografiju, nego sirovi, autentični iskaz osobne i kolektivne traume. U diskografiji punoj zgoditaka, ovo je i dalje poseban dragulj, album čiji vas intenzitet, ekscentričnost i šarm izuvaju iz vlastitih i prebacuju u tuđe cipele. Ako to nije znak velikog umjetničkog djela, zbilja ne znam što jest.