top of page
Search

Polagana predaja



Prošle godine sam pročitao “The Deluge” Stephena Markleya. Nije da nisam pročitao ni je jedno djelo klimatske fikcije ili publicističko djelo posvećeno klimatskim promjenama prije toga. Dapače, Kim Stanley Robinson u svojim romanima “New York 2140” i “The Ministry of The Future” vjerojatno je puno detaljnije na znanstvenoj i podatkovnoj razini ocrtao stvari koje će se događati kao što su to učinile i mnoge od desetaka publicističkih knjiga koje svake godine izađu na ovu temu. No “The Deluge” me opčinio zato što je zasnovan na okviru protoka vremena, što je narativni mehanizam na koji jednostavno nisam imun. Svaki put kad je makar polupristojno izveden, zasuzim. Zato mi je, primjerice, finale “Six Feet Under” najdraži kraj neke serije ikad. 


Radnja “The Deluge” proteže se od početka do druge polovice 21. stoljeća i kroz desetke likova na skoro tisuću stranica polako ili ne toliko polako prati spaljivanje života na Zemlji. Markley je u roman, kao i svaki pisac koji se ikad okušao u ičemu što se bavi budućnošću, uključio niz tema, preokupacija i ideologija iz aktualno vremena, no pokušao ih je uklopiti u narativ koji prati razvoj likova i radnje u manje-više realističkom ključu. U “The Deluge” nema “herojskog putovanja”, nema spašavanja svijeta, ideologije koje predstavljaju namjerno manjkavi protagonisti se sukobljavaju po principu “jedan korak naprijed, dva nazad” dok svijetom polako bjesne požari, suše, nestašice hrane, migracije… U svemu tome Markleyevi junaci nikad ne prestaju biti opsjednuti sobom, kako kroz ego, tako i kroz vanjsku  percepciju samih sebe. Ovakav pristup čini izrazito pesimistični narativ čitljivim i emocionalno rezonantnim, što vjerojatno ne bi bio da se nižu stotine stranica nadolazećih katastrofa. No isto ga tako crta sebičnosti, opsjednutosti sobom u svijetu koji se raspada, čini vjerojatnijim od nekih drugih.  


Kako god priča s klimatskim promjenama završila, dok i jedno ljudsko biće diše,  problem će biti antropocentičan, a samim time i osoban. Oko rijetko čega su znanstveni podaci tako nedvojbeni kao oko klimatskih promjena. Rijetko što bilo koja osoba u srednjim ili poznijim godinama može na vlastitoj koži i iskustvu primjetiti toliko koliko njih, no možda je baš to razlog zašto je otpor toliki. Nema vrućeg ljetnog dana od preko trideset i dva stupnja a da ne naiđete na post na društvenim mrežama tipa “što se žalite, ovako je bilo i u sedamdesetima, to se zove ljeto”. To što je u Dalmaciji prije trideset, četrdeset i više godina bilo desetak takvih dana ljeti, a danas ih je trideset manje je bitno. Taj otpor je zapravo izraz nemoći da se prihvati stanje stvari i vlastita, koliko god mala bila, odgovornost za njega. Desnica će se za to vrijeme zabavljati ruganjem Greti Thumberg ili tko god bio popularni klimatski aktivist trenutka. Ljevica će sizifovski tragati za rješenjima koja vjerojatno nikad neće bit dovoljno radikalna, jer takva uključuju dokidanje kapitalizma kao dominatnog društvenog uređenja, a pitanje je li tako nešto prihvatljivo većini stanovnika ovog planeta, ili još bolje rečeno većini stanovnika ovog planeta koji imaju sredstva i mogućnosti za određivanje smjera stvari poput društvenog uređenja. Desnica će se rugati zelenim politikama, “wokeizmu”, kritičkoj rasnoj teoriji ili kojoj god vrućoj temi  koju su otkrili tog trenutka i zagovarati zatvaranje u granice vlastitih nacija država dok planove za isti kuju pomoću globalne povezanosti, kao i “povratak obiteljskim vrijednostima”. U tome će uvijek preskočiti najvažniju činjenicu - za raspad nuklearne obitelji nisu najzaslužniji ni feminizam, ni LGBTQ zajednica nego jebeni kapitalizam  jer je davno prekršen ideal 8-8-8 koji omogućuje makar idejnu ravnotežu privatnog i poslovnog života - ženama pogotovo, ali i svima ostalima. Uvijek će biti veselih, optimističnih ljudi poput Damira Novotnyja koji će ustvrditi kako je “vremena za razonodu jednostavno previše “ i ostati živ.


Kakve sve ovo ima veze s “Frog in Boiling Water”, četvrtim albumom bruklinškog shogaze/dream pop benda DIIV?  U mojoj glavi ima itekakve. Frontman Zachary Cole Smith je nakon više od desetljeća istjerivanja osobnih demona shvatio da postoji i svijet izvan njega samog i da je jednako sjeban kao i njegov unutarnji. DIIV su opisali album kao politički shoegaze album, a svatko tko makar i površno poznaje povijest žanra u glavi ima brdo upitnika - politički pa shoegaze? Što, tematizirat će monopol velikih proizvođača gitarskih pedala? Međutim, nakon odslušanog albuma sintagma  itekako ima smisla. Vokali su očekivano sneni i pasivni, tekstovi su daleko od direktnih, no sumnjam da je itko je očekivao od ovog benda da će odjednom postati Woody Guthrie ili Rage Against The Machine. Poanta je upravo u tome što su poruku uklopili su dobro poznatu estetiku. A poruka se najbolje očitava u samom naslovu albuma, koji je bend objasnio sljedećim riječima: If you drop a frog in a pot of boiling water, it will frantically try to clamber out. But if you place it gently in a pot of tepid water and turn the heat on low, the frog will sink into a tranquil stupor, exactly like one of us in a hot bath, and before long, with a smile on its face, it will unresistingly allow itself to be boiled to death. We understand the metaphor to be one about a slow, sick, and overwhelmingly banal collapse of society under end-stage capitalism, the brutal realities we’ve maybe come to accept as normal. That’s the boiling water and we are the frogs.


Ne samo da metafora ne može biti jasnija, nego i bendov pažljivo orkestrirani gitarski zvučni zid na pola puta između The Cure i My Bloody Valentine savršeno hvata taj osjećaj nemoći, osjećaj izgubljenosti u sistemu/ima većima od nas samih, prepuštenih monotonoj egzistenciji unutar koje se svrha nadzire samo kao odbljesak starih ciljeva i ideala. Upravo me ta atmosfera podsjetila na “The Deluge”. Osvještavanje situacije svakako pomaže, no život nisu “Star Wars” ili “ West Wing”,  bijelo ne pobjeđuje crno, a moralni kompas odvede junaka do trijumfa. Prihvaćanje ostaje kao način preživljavanja, a ne rješenje.  

No, osim samog albuma i njegovih namjerno apstraktnih, ali često vrlo razornih tekstova, a poglavito tu mislim na anti self help jedne “Soul - net”, vrijedi istaknuti kako Shoegaze posljednjih godina doživljava solidni revival, očekivano pogonjen Tik Tokom i proliferacijom kućne produkcije. Generacija Z je otkrila njegovu narkoleptičnu estetiku i začinila je online kulturom. I to mi se zapravo čini jednim od logičnijih suvremenih razvoja u “gitarskoj” glazbi. Gitarska je namjerno pod navodnicima jer je još tamo od ranih nultih, M83 i Urlicha Schnausa jasno da ti ne trebaju gitare za uvjerljiv shoegaze, samo obilna količina distorzije, a ne znam efektivnijeg zvukovnog označitelja emocionalne izolacije od koktela slojeva distorzija i sporih, snenih melodija. Teško je zamisliti bolji soundtrack za samovanje i buljenje u plavo svjetlo ekrana. Tko kaže da i odustajanje nije politički čin? Pitanje je samo je li eksplicitan ili prešutan.


*da, da. naslov teksta je eksplicitna referenca na film ceste Brune Gamulina iz 2001. kojeg se maglovito sjećam.






157 views

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page