Pregled druge polovice godine barem je djelomično inspiriran gledanjem tuđih lista pa sam u top deset ugurao što više toga što nisam našao ili sam rjeđe susretao drugdje. Upotpuniti prvom polovicom liste (link) za potpuni doživljaj.
10. Daniel Bachman - When the Roses Come Again (Three Lobed Recordings)
Daniel Bachman na svojim recentnijim albumima dekonstruira tradiciju američke instrumentalne folk glazbe kojom se počeo baviti kao tinejdžer otkrivši radove Johna Faheya i Jacka Rosea. Umjesto da ostavi svoj impresivni fingerpicking stil ogoljenim i pastoralnim, Bachman ga namjerno izlaže brojnim elektronskim efektima pa glazba zvuči kao južnjačka verzija onog što godinama radi Christian Fennesz. Rezultat je svojevrsni subverzivni romantizam, slika izgubljene prošlosti umrljana filterima sadašnjosti.
9. Niecy Blues - Exit Simulation (Kranky)
Ove godine se nekoliko zapaženih ostvarenja bavilo dekonstrukcijom RnB-ja i soula. No dok su albumi izvođačica poput L'Rain ili Liv.e sadržavali tragove indie rocka, industriala i elektronske glazbe, debi Niecy Blues inspiraciju pronalazi u nečemu daleko apstraktnijem, ambijentalnoj glazbi. "Exit Simulation" ne pokušava igrati na pamtljivost pojedinih pjesama, nego se orijentira na kohezivnu, hipnotičku atmosferu koja bi se dala opisati kao Sade u Grouper remiksu.
8. Fatboi Sharif & Steel Tipped Dove - Decay (Backwoodz)
Suradnja repera Fatboija Sharifa i producenta Steel Tipped Dovea djeluje kao spoj DJ Screwa i Davida Lyncha. Beatovi su usporeni i fantazmagorični, baš kao i Sharifovo pitchshiftano repanje. Atmosfera je ovdje podjednako važna kao i vokali, i samim tim album može poslužiti kao (sablasno) pozadinsko slušanje, što nije čest slučaj s tekstualno gustim underground rapom. Nije mi teško zamisliti budući kultni status.
7. Mary Lattimore - Goodbye, Hotel Arkada (Ghostly International)
Ovo je već drugi album za redom koji je harfistica Mary Lattimore posvetila Hvaru i boravku u hotelu Arkada. Baš kao i prethodni "Silver Ladders", album predstavlja savršen sonični prikaz kasnog ljeta. Gotovo je nemoguće slušati ovu glazbu i ne zamišljati suton. Znači li to da je glazba automatski pomalo ljigava i sentimentalna? Apsolutno, no spoj statične new age melodioznosti i dream pop snolikosti itekako funkcionira.
6. Sprain - The Lamb as Effigy (The Flanser)
Skoro stominutni bučni art rock album ukrašen apstraktnim spoken word dijelovima; pratite li moje pisanje, znate da su ovakve stvari itekako moja šalica čaja. "The Lamb as Effigy" je samoživ, ambiciozan i povremeno na granici slušljivosti, no danas često zaboravljamo da glazba nije tu samo da bude zvukovni pratitelj repeticiji svakodnevice ili brižno upakiran PR paket, nego izraz ljudskosti. Toga ovdje ima na tone, makar na momente bilo histerično, prebučno, pretiho ili previše melodramatično. Nije ni život puno drugačiji.
5. Lenhart Tapes - Dens (Glitterbeat)
Vladimir Lenhart sa svojim projektom Lenhart Tapes s lakoćom razbija zidove između avangarde i zabavne glazbe. Baš kao i prethodnik "Duets", “Dens” predstavlja potpuno razvijenu autorsku viziju, odnosno diggera s osjećajem za materijal koji koristi. Ovakav projekt se lako mogao pretvoriti u parodiju, no "Dens" se ne ruga svojim izvorima inspiracije, već ih stavlja u kontekst u koji naizgled ne pripadaju, ali unutar kojeg itekako pripadaju. Prelaskom na cijenjeni Glitterbeat Lenhartu i njegovim suradnicama se otvorio pristup snažnijoj promociji i većoj publici. Ovim pitkim, ali i dalje izrazito neobičnim albumom su ga iskoristili.
4. Ragana - Desolation's Flower (the Flenser)
Ragana je demokratični duo u kojem obje članice sviraju sve instrumente i pjevaju, i to se itekako osjeti na sirovosti i neposrednosti ovih pjesama. "Desolation's Flower" djeluje kao zapis trenutka, kao izboj emocija. To je u promišljenoj, često u mikrosekundu isplaniranoj suvremenoj žestokoj glazbi gotovo potpuno iščezlo. Stoga, koliko god bile sklone vikanju iz petnih žila i velikim rifovima, Ragana imaju više sličnosti s bendovima poput Slater-Kinney, Low ili Mt. Eerie negoli s prosječnim metal bendom.
3. Laurel Halo - Atlas (Awe)
Čitajući komentare na ovaj album na Rate Your Music po tko zna koji put sam shvatio koliko su ukusi različiti. Ranija ritmički orijentirana glazba Laurel Halo bila je izrazito hvaljena, no osobno nikad nisam prepoznao posebnost koju su joj drugi pripisivali. "Atlas" pak ljubitelji njenog ranijeg rada opisuju kao "generični" ambijentalni album, a meni je vrlo vjerojatno njen najbolji album do sad. Ambijentalna glazba i razne forme klupske elektronske glazbe su podjednako sklizak teritorij za tu olako zalijepljenu etiketu generičnosti. No kao što vjerojatno nisam bio u pravu oko njenih ranijih albuma poput "Quarantine", tako ni oni koji ovdje ne čuju ekscentričnosti i posebnosti stila ispod suptilne izmaglice reverba vjerojatno ipak ne slušaju dovoljno pažljivo. I to je sasvim ok; slušanje kao proces izrazito ovisi o našem raspoloženju i spremnosti da se prepustimo nečijem izričaju, a to barem dvostruko vrijedi kad je u pitanju instrumentalna glazba. Slično se odnosi i na vizualne medije poput filma, no ipak daleko manje, jer jednom kad se osloniš na čisti zvuk i riješiš se svih "čvrstih" pretpostavki, bilo kakva ideja o objektivnosti nestaje. Savršeno je jasno da album poput "Atlas" nekome može ispričati tisuću stvari, a nekom baš nijednu, i u tome se zapravo krije ljepota glazbe.
2. Zach Bryan - Zach Bryan (Warner)
Zach Bryan je u samo dvije godine postao komercijalna sila radeći sve suprotno od country i pop mainstreama. Kritičari su njegov uspjeh pokušavali objasniti usporedbama s Taylor Swift, emom i indie rockom. Sve te teze imaju smisla, budući da se Bryanove pjesme oslanjaju na introspekciju i duboko osobnu perspektivu. No sirovi, namjerno šlampavi zvuk ovog eponimnog albuma u kombinaciji s jednostavnim, ali nedvojbeno himničnim melodijama otkriva jedan drugi dobar poznat izvor inspiracije - Brucea Springsteena. Bryanove pjesme su pune lokalizama, opisa svakodnevice i dnevničkih, ne uvijek najspretnije izraženih sentimenata. No baš poput Springsteena, Bryan tu neposrednost i vlastito iskustvo pretvara u poopćene emocije s kojima se slušatelj lako povezuje. Osim toga, baš poput javno imenovanog uzora Jasona Isbella, Bryan oštricu tekstova uperuje prema samom sebi, što je potpuna suprotnost karikaturalnoj hipermaskulinosti country superstara Morgana Wallena ili internet griftera poput Andrewa Tatea ili Fresh & Fit. Time Bryan pokazuje da slika suvremene muškosti može biti nešto više od spoja Johnnyja Brava i Jordana Petersona.
1. Armand Hammer - We Buy Diabetic Test Strips (Backwoodz)
Ovo je bila sjajna godina za Billya Woodsa i Armand Hammer. "Maps" i "We Buy Diabetic Test Strips" se nalaze po najrazličitijim godišnjim listama, a proteklih desetak godina intenzivnog rada konačno je rezultiralo većom vidljivošću. Osobno gledano, nisam se ovako "zalijepio" za nekog hip hop izvođača još otkako sam otkrio underground rap u ranim nultima. Razlog za to je sasvim jednostavan. Billy Woods, barem za moje pojmove, nudi materijal za razmišljanje i kad ne slušaš aktivno pjesmu ili album. Zadnje dvije godine ne prođe valjda ni jedan dan da mi na pamet ne padne neki oneliner ili igra riječima koju možda aktivno slušajući nisam registrirao. Woods i Elucid stvaraju cijele svjetove unutar jedne rečenice, a "We Buy Diabetic Test Strips" možda je i njihov prvi zajednički album koji i zvukovno uspijeva u potpunosti ispratiti ambicioznu gustoću tekstova, otkrivajući novi sloj značenja, zvuka i atmosfere svakom novom minutom.
časni spomeni
Panopticon -The Rime of Memory
Mendoza Hoff Revels - Echolocation
Julie Byrne - The Greater Wings
Irreversible Entanglements - Protect Your Light
Loraine James - Gentle Confrontation
Jane Remover - Census Designated
Autopsy - Ashes, Organs, Blood and Crypts
Aesop Rock - Integrated Tech Solutions
Full of Hell & Nothing - When No Birds Sang
PJ Harvey - I Inside the Old Year Dying