Nekoliko misli o nedavnim ostvarenjima The Body & Dis Fig i Knoll.
Klaustrofobija je neugodan osjećaj. Biti nemoćan i stiješnjen vrlo je fizički i opipljiv osjećaj, čak i onda kad se odvija potpuno u glavi i oko vas nema stvarnih zidova koji vas stišću. The Body, odnosno eksperimentalni metal dvojac koji čine gitarist/vokalist Chip King i bubnjar/ programer Lee Buford, s godinama se specijalizirao za dvije stvari - prva su suradnje, a druga glazba koja neprekidno zvuči kao napadaj panike.
"Orchards of a Futile Heaven", njihova suradnja s berlinskom vokalisticom i DJ-icom Feliciom Chen aka Dis Fig, dobrim djelom trajanja predstavlja nešto što bih nazvao uneasy listeningom. Drugim riječima ako je easy listening glazba za ugodno popunjavanje prostora, onda je ovo glazba napravljena tako da vam okupira pažnju, da vas uznemiri, i u idealnom scenariju okupira misli i nakon slušanja. Kombinacija primalnih bubnjeva, slojeva distorzije, mješavine teatralnih i agresivnih vokala nije nešto na što nije naviknuo slušatelj sludge metala, noise rocka, industriala, dark ambienta i sličnih žanrova oslonjenih na teksture i atmosferu, no ono u čemu The Body i Dis Fig briljiraju je upotreba praznog prostora i dinamike - album uglavnom zvuči kao audioverzija nekog body horora (pun je namjeran) unutar koje ti ne ne treba vizualni dio da bi osjetio fizičku i mentalnu nelagodu. Nije puno ljudi sposobno raditi ovako neugodnu, uznemirujuću glazbu, a da pritom u sebi sadrži dovoljno mistike, zavodljivosti i intrige koja te natjera da joj se vratiš.
Knoll, relativno novi bend iz Memphisa, pak na svom album "As Spoken" ne ostavljaju gotovo ni sekunde tišine, ali postižu sličan osjećaj nelagode koristeći neprekidni i nesmiljeni napad na sva osjetila koristeći raspon stilova ekstremnog metala koji bi opisao kao blackened grindcore. Negdje sam pročitao da zvuče kao Converge križan s Portalom i to je jako dobra usporedba, ali su im možda najsličniji eklektični i neugodni Full Of Hell. Povremena truba gitarista Ryana Cooka odvodi album u neočekivanom frenetičnom free jazz smjeru koji nagovješćuje nešto još luđe i nekontroliranije u budućnosti.
Izdvojio sam ova dva albuma zbog toga što na mjesečnoj bazi prođem kroz desetke metal, loud rock i sličnih ostvarenja za koje ne mogu reći da su loša, nego mi njihov zid buke počesto ne izazove nikakvu emociju, a emocije su primarni cilj svake glazbe. Ova dva albuma nisu nužno ni najglasnija ni najbrutalnija u svojim žanrovima, a pogotovo nisu najinovativnija, no njihova neugoda (barem meni) nešto govori. Mislim da je to ponajprije stoga što oba albuma zvuče proživljeno i trodimenzionalno, zvukovi su mesnati i opipljivi, ne čine se tek kao nabildane wav forme na ekranu tako tipične za modernu metal produkciju, a svaki put kad je nešto proživljeno i trodimenzionalno automatski je zamislivo i stvarno tu pored nas. Koliko je to poželjna karakteristika, ostavljam drugima. Ja povremeno volim da mi je od glazbe neugodno, baš kao što volim kad mi carolina reaper ili neka druga superljuta papričica propara grlo i natjera mi suze.