top of page
Search

Duhovi plesnih podija

Stil koji Burial njeguje skoro dvadeset godina toliko je instatno prepoznatljiv i osoben da se na prvu čini da se od istoimenog albuma iz 2006. ništa nije promijenilo.


Novi dvostruki singl “Dream Fear/Boy Sent From Above” naizgled ne nudi ništa novo osim činjenice da je izdan za XL, a ne Hyperdub. Na njemu se taj poluanonimi producent, za kojeg se godinama tek zna da se zove Will Bevan, nakon nekoliko ambijentalnih izdanja vraća svojoj osnovnoj preokupaciji - rekonstruciji zlatnih dana britanskog ravea. Breakbeatovi se frenetičnim brzinama izmjenjuju s prepoznatljivim šumovima izrezanih, bestjelesnih glasova, zaštitnim znakovima Burialovog stila. Maglovito poznate synth linije presjecaju dugačke, fragmentirane pjesme poput naleta nanovo pronađenog sjećanja. 




Burialova kompletna diskografija funkcionira kao preslika davno održanih partyja, zabava koje žive u neonskim obojenim melodijama, iako se možda nikad nisu ni dogodile. Pozivajući se na Franca Bifa Berardija, neprežaljeni kulturni teoretičar Mark Fisher u svojoj zbirci eseja “Ghosts of My Life: Writings on Depression, Hauntology and Lost Futures” piše o “polakom otkazivanju budućnosti i izgubljenim budućnostima”. Fisher se kao i njegov kolega i prijatelj Simon Reynolds referira ne samo na razdoblje neoliberalizma koje je nastupilo nakon pada Berlinskog zida, nego i retromaniju koja je od kraja devedesetih i posebno početkom 21. stoljeća zahvatila pop kulturu, pretvorivši je u začarani krug referenci i unovčavanja nostalgije. Fisher je bio i jedan od ranih Burialovih podržavatelja te je među prvima objavio intervju s njim (Wire; 2007.), do danas fundamentalan tekst za razumijevanje autorske namjere, kako Buriala tako i samog Fishera.  





Na prvu se može učiniti paradoksalnim da netko s alergijom na retrofetišizam hvali rad i estetiku koja se gotovo isključivo koristi referenciranjem i kolažiranjem. No, Burialova glazba ne funkcionira kao kolekcija poznatih motiva koji se omataju oko nostalgičara kao topla dekica na kojoj ružičastim slovima piše “prije je bilo bolje” ili “sjećaš li se ove igračke iz djetinjstva?”. Naprotiv, koristeći niz atemporalnih produkcijskih trikova, bilo da se radi o raznim filterima i distorzijama, timestretchanju ili proslavljenom namjerno nekvantiziranom programiranju ritmova, Burial neprekidno postavlja suprotno pitanje - je li prije uopće postojalo?


Melankolija i žalovanje su dva pojma koja se često pojavljuju u opisima Burialove glazbe. Na prvu se njihova upotreba može pripisati često implicitnoj lijenosti glazbenih kritičara i novinara, no putujući kroz dva desetljeća ove jedinstvene diskografije naprosto ih je nemoguće izbjeći. Osjećaj izolacije koji izvire iz devedeset posto njegovog opusa nije toliko rezultat žaljenja za mladošću ili specifičnim geografskim lokacijama koliko opsesivna potraga za osjećajem zajedništva koje je narušio kapitalistički realizam opisan u Fisherovoj istoimenoj knjizi. 


U spomenutom intervju Burial ističe kako su njegove najdraže pjesme iz adolescencije potpisivali producenti o kojima se često nije znalo puno više od imena ili loga napisanog na bijeloj etiketi vinila. Burial je tu jednokratnu misteriju pretvorio u višedesetljetni karijerni model, unutar kojeg funkcionira poput duha glazbene industrije. Pop glazba je oduvijek bazirana ma osobnosti, identitetu i narativu koji humanizira izvođača. Burialovo inzistiranje na anonimnosti nije individualistička dosjetka kreirana za poticanje dodatnog publiciteta, kakvima se takve stvari na kraju najčešće ispostave, nego prije svega način za brisanje granica između i osobnog i općeg. Šturi biografski podaci poput onih o odrastanju u istočnom Londonu uz starijeg brata mogu eventualno poslužiti kao motivacija za fascinaciju britanskom klupskom kulturom, ali oni nisu ono što njegovu glazbu čini posebnom. Njena čar je zapravo u manjku identiteta, u korištenju desetaka izmijenjenih, od konteksta otrgnutih glasova, češto neprepoznatljivih rodnih, dobnih ili geografskih osobina. Burial svojim tehnikama stvara kontinuiranu urbanu melodramu u kojoj fragmenti izgubljene ljudskosti očajnički traže društvenu konekciju i izlazak na svjetlo.





U tom procesu prepoznatljivi zvukovi poput preveličanog šuma vinila ili hi hatova nalik na zvuk paljenja upaljača imaju ulogu ljepila zbog kojeg se čini da je Burialov zvukovni svijet puno uži nego što zaista jest. Posvetivši svoj rad onom što Reynolds naziva hardcore continuomom, Burial je svojevrsni urednik evolucije britanske plesne glazbe. U njegovim pjesmama žive neprekidne izrečene i neizrečene emocije stotina ljudi koje su posjećivali revojve, radili mikstejpove od setova puštanih na piratskim radiostanicama ili kupovali “white label” vinile. Izgubljene budućnosti su zapravo nemogućnost nastavka te evolucije, nemogućnost otrgnuća od emocionalne paralize nakon comedowna koji dolazi nakon metaforičkog ravea koji zovemo suvremenim životom. Perpetuirajući taj kasnonoćni osjećaj, Burial sve ove godine stvara zvukovno utočište, sigurno mjesto u kojem duhovi plešu i kad tijela odavno odu. Zbog tog spoja melankolije i nade Burial je ako ne najvažniji, onda svakako najsimptomatičniji glazbenik prve četvrtine 21. stoljeća.

118 views

Recent Posts

See All
bottom of page