Šesti album sludge/hard rock veterana Baroness "Stone" istodobno predstavlja sumiranje dosadašnje karijere i otvaranje novog poglavlja.
John Baizley je već prije objavljivanja albuma izjavio da je gotov s ciklusom albuma nazvanih po bojama i premda "Stone" krasi njegova karakteristično raskošna naslovnica, njeno dosad neviđeno šarenilo ukazuje na promjenu. Gitaristica Gina Gleason, koja je u došla nakon odlaska Petea Adamsa, uz Baizleyja jedinog stalnog člana benda od njegovog osnutka, se na svom drugom izdanju s bendom napokon čini posve integrirana. Glavna vrlina albuma su njena i Baizleyjeva vokalna i gitarska harmoniziranja koja pjesmama daju jednu specifičnu, pomalo neuhvatljivu notu podjednako udaljenu i od manirizama classic rocka i od plastičnosti modernog, uvjetno rečeno popularnijeg metala. Gitarski duo upotpunjen je čvrstom, ali nikad dosadnom ritam sekcijom koju čine basist Nick Jost i bubnjar Sebastian Thompson. Oni s malo dubljim pamćenjem post rocka devedesetih pamte ga kao ljudsku ritam mašinu electro rock trija Trans AM.
Vječno na rubu većeg komercijalnog uspjeha koji je bez sumnje osujetila umalo fatalna autobusna nesreća nakon hvaljenog i komercijalno uspješnog "Yellow & Green", Baroness su s vremenom postali bend koji neopterećeno isprepliću svoje populističkije i eksperimentalnije tendencije. Oduvijek eklektičniji od prosjeka sludge metala s početka nultih, odnosno scene iz koje su potekli, ovdje bez problema izmjenjuju pjevne hard rock refrene, elemente jazz fusiona, akustične folk dijelove i mesnate, fuzzom obojane rifove čiji zvuk jasno ocrtava Baizleyjeve južnjačke korijene. Baroness otvoreno prihvaćaju kičastiju stranu agresivne gitarske glazbe istodobno joj pristupajući otvoreno i s improvizatorskim mentalitetom. "Stone" ne predstavlja otkrivanje pretjerano novog teritorija ni za bend ni za žanr, ali Barrones cijelo vrijeme zvuče kao bend željan zajedničkog sviranja što nije nešto što se može automatski zaključiti za dobar dio suvremene gitarske produkcije.