Drugi dio izbora albuma godine. Prvi dio je tu.
10. Dream Unending - Tide Turns Eternal (20 Buck Spin)
Debitantski album Dream Unending, dvojca sačinjenog od članova death metal bendova Tomb Mold i Innumerable Forms, rijedak je primjer albuma iz domene ekstremnog metala koji poseže za velikom količinom vanjskih utjecaja, a da pritom ne gubi na beskompromisnosti. "Tide Turns Eternal" sintetizira dvije oprečne estetike kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, apstraktni dream pop izvođača s 4AD poput Cocteau Twins ili This Mortal Coil te melankolični doom zvuk tzv. Peaceville three - Anatheme, My Dying Bride, Paradise Lost. Sve to rezultira neobično eteričnim albumom u kojem se miješaju kristalno čiste ambijentalne gitarske linije, spori, ali nemilosrdni ritam te brutalni vokal koji ne pokazuje ni najmanju naznaku prijemčljivosti. Ako se mene pita, savršeno zimsko slušanje.
9. Nala Sinephro - Space 1.8 (Warp)
Debi mlade hafistice i kompozitorice Nale Sinephro s lakoćom kroči prostorom između spiritual jazza i ambijentalne glazbe. Sam odabir instrumenta u startu asocira na Alice Coltrane, ali pristup koji se ne libi procesuiranja podsjeća i na Jona Hasella, čime se postiže nevidljivi spoj organskog i anorganskog. "Space 1.8" album je građen na strpljenju, Sinephro i suradnici nikad ne žure pa ni u jednom trenu nije cilj "upotrijebiti sve note". Istodobno, ne upadaju u zamku "spavanja na klavijaturi" koja se zna naći u ambijentalnoj glazbi. Albumom dominira spokojna, ali dinamična atmosfera dodatno naglašena slobodnim, nepredvidljivim trajanjem kompozicija koja se kreću od 75 sekundi do 18 minuta.
8. Water From Your Eyes - Structure (Warf Cat)
Peti album bruklinskog dvojca rijedak je primjer suvremenog indie pop ostvarenja koje se ne oslanja na saharinsko čitanje nekog obrasca iz prošlosti ili na pseudoironiziranje, a zapravo hvatanje nekog aktualnog pop trenda. Umjesto toga Water From Your Eyes posežu za aranžmanskim rješenjima koja možda nisu uvijek najlogičnija, ali su uvijek svježa i neočekivana u kontekstu pjesme. Tako je, primjerice, u "My Love’s" slatkasti vokal okružen progresijom akorda ravno iz nekog zamišljenog špijunskog filma i neobjašnjivim, ali briljantno iskorištenim naletima bijele buke. "Quotations", središnja, sedmominutna tema, odlazi još dalje kontrapuktirajući blazirani vokal napetim ritmičkim obrascima ritma i orgulja. "Structure" se ne oslanja na samo jednu emociju ili atmosferu, nego poseže za cijelim spektrom, a da se pritom nikad ne čini zbrkanim ili prenatrpanim.
7. Steve Gunn - Other You (Matador)
Gitarist Steve Gunn godinama je poznat po paučinastom, organskom stilu sviranja koji podjednako dobro funkcionira unutar njegove relativno konvencionalne kantautorske karijere i čestih kolaboracija oslonjenih na improvizaciju. "Other You", njegov je šesti album i naprosto plijeni pristupačnošću pjesama. Lakonski pristup vokala komplimentaran je složenom, ali spontanom gitarskom stilu zbog kojeg se često čini da su pjesme nastale u jednom potezu. Prelijep album.
6. Lingua Ignota - Sinner Get Ready (Sargent House)
Kristin Hayter je snimila već drugo ostvarenje za redom koje se bavi primarno traumama partnerskog zlostavljanja. No, za razliku od "Caligule", albuma punog osnažujućih katarzičnih momenata, "Sinner Get Ready" svojim korištenjem apalačkih instrumenata i biblijskih motiva djeluje apokaliptično i ukleto. U pitanju je ostvarenje koje, unatoč duboko osobnoj prirodi, postavlja šira društvena pitanja, poglavito o slici koju religije nameću o ulogama žena u društvu. Svaki čvor u želucu uzrokovan preslušavanjem ovog albuma je namjeran, ali isto tako i iznimno potreban, jer individualna priča nikad ne dolazi bez šireg konteksta pa makar on bio umotan u stiliziranu simboliku južnjačke gotike, kao što je ovdje slučaj.
5. Spelling - The Turning Wheel (Sacred Bones)
Opus Kate Bush tijekom desetih postao je uzor i orijentir brojnim autoricama sklonim art pop stilizacijama, ali rijetko tko je pokazao takvu vještinu kao Spelling na svom trećem albumu. Kristalno čist i iznimno ambiciozan "The Turning Wheel" primjer je albuma koji se ne boji osloniti na snagu svojih pjesama, a ne primarno na produkcijsku estetiku, čemu je i sama autorica bila sklona na prethodnim ostvarenjima. Ipak, barokni gudački aranžmani itekako doprinose ukupnom pozitivnom dojmu pa se ta opaska primarno odnosi na skrivanje iza reverba koje često možda i nenamjerno uniformira ovakva ostvarenja. Svakako, veliki korak naprijed za Spelling i ulog za potencijalno veliku karijeru.
4. Injury Reserve - By The Time I Get To Phoenix (Self Released)
Svi zabrinuti za kreativni potencijal suvremenog hip hopa trebali bi čuti fenomenalni drugi album alt rap trija iz Arizone. Objavljen u sjeni smrti Stepe J. Groggsa, "By The Time I Get To Phoenix" predstavlja obilježavanje kraja jednog, ali potencijalnog početka novog razdoblja. Beskrajno eksperimentalan u svojim instrumentalnim izborima i vokalnim tretmanima, album ispod te ekscentrične površine koja na trenutke zvuči kao hip hop verzija "Bone Machine" Toma Waitsa skriva vrlo realne emocije i strahove koji često nedostaju unutar ovog često vrlo performativnog žanra.
3. The World Is a Beautiful Place & I Am No Longer Afraid to Die - Illusory Walls (Epitaph)
TWIABP na svom četvrtom albumu izvode neku svoju emom obojanu inačicu prog metala čime su ničim izazvani snimili jedan od najepskijih i najambicioznijih indie rock albuma posljednjih nekoliko godina. Bend se nimalo ne boji ekscesa pa su aranžmani ovih pjesama zakučasti i kompleksni onoliko koliko su vokali emocionalno sirovi. Zanima li vas što se događa kad se instrumentalne inklinacije Between the Buried and Me uvuku u kantautorsku strukturu jednih Bright Eyes, obavezno poslušajte. Fantastičan album.
2. Little Simz - Sometimes I Might Be Introvert (AWAL)
Britanka Little Simz snimala je možda i najambiciozniji hip hop album još od "To Pimp a Butterfly". "Sometimes I Might Be Introvert" apsolutno je impresivan na svim razinama. Tekstualno, instrumentalno, izvedbeno i konceptualno potpuno zaokružen, otporan na "singlizaciju" i "plejlistaciju" i prije ukidanja tipke za automatski shuffle na Spotifyu. U često getoiziranom i svjesno klišejiziranom svijetu "ženskog" hip hopa ovakva količina konceptualne ambicije možda je i neočekivana. Ovim albumom Little Simz je bacila rukavicu prekooceanskim kolegicama i kolegama u pogledu artističke ambicije i tematske zaokruženosti. Bome će morati izvaditi glave iz vlastitih ega ako je žele dostići, jer ovo već sad konkurira kao potencijalni kandidat za "overground" hip hop album desetljeća.
1. Low - HEY WHAT (Sub Pop)
Najfuturističkije zvučeći album godine snimio je bend u četvrtom desetljeću djelovanja. BJ Burton je nominiran u kategoriji najboljeg inžinjera zvuka na ovogodišnjim Grammyjima za rad na ovom albumu i mislim da je to najneočekivaniji potez u novijoj povijesti ove nagrade. Da se razumijemo, “HEY WHAT” zvuči sjajno, ali ne zvuči ko nijedan drugi nominirani, a bome ni objavljeni album ove godine. Burton i Low su uzeli estetiku spaljene zemlje s prethodnika "Double Negative", ali su podigli vokalne harmonije Mimi Parker i Alana Sparkhawka u miksu i time dobili sloj ranjive ljudskosti čime je zvučni aspekt slomljene tehnologije samo dodatno naglašen. Krajni rezultat je svojevrsni gospel za neprekidno nadolazeći kraj vremena.
Časni spomeni:
Richard Dawson & Circle - Henki
Space Afrika - Honest Labour
Turnstile - Glow On
Boldy James & The Alchemist - Bo Jackson
Halsey - If I Can't Have Love, I Want Power
Wiki & Navy Blue - Half God
Sufjan Stevens & Angelo De Augustine: A Beginner's Mind