Radnja stripa se od početka do kraja može opisati u svega nekoliko rečenica, no autori djelo grade na snažnoj tekstualno-vizualnoj karakterizaciji, a ne gustom sadržaju.
Zmaj u obliku oblaka, Ettore Scola & Ivo Milazzo, Fibra, 2018.
Suradnja slavnog talijanskog redatelja Ettorea Scole i Ive Milazza, crtača mnogima omiljenog Kena Parkera, djeluje kao svojevrsni art film u stripu. Radnja se koncentrira na sredovječnog pariškog knjižara Pierrea koji brine o svojoj nepokretnoj kćeri; ona je ujedno i nijemi, samo čitatelju poznati komentator radnje. Njegov mirni, ustaljeni svijet se mijenja kad u njega iznenada upadne smušena mlada Yolande.
Scola i Milazzo puštaju ovu vrlo jednostavnu priču da diše. Radnja se od početka do kraja može opisati u svega nekoliko rečenica, no autori djelo grade na snažnoj tekstualno-vizualnoj karakterizaciji, a ne gustom sadržaju.
Milazzov prepoznatljivi vizualni stil dodatno je pojačan nadahnutom upotrebom boja. Plavi i smeđi tonovi isprepliću se kako bi prenijeli jasnu poruku o razlici između želja i stvarnosti.
Najzanimljiviji aspekt priče je Scolin tretman Pierreove kćeri. Budući da je kao djevojčica stradala u prometnoj nesreći, a njen život održavaju aparati, Pierre je vidi kao nekog tko ovisi o njegovoj zaštiti. No, čitateljeva percepcija o njenom karakteru se neprekidno mijenja kako Scola mijenja njen turbulentni, često kontradiktorni tijek misli. Nesvakodnevni tretman nekomunicirajuće osobe kao punokrvnog karaktera, s cijelim nizom opservacija, želja i nadanja, gura radnju u nepredvidljivi teritorij - s druge je strane potencijalna romansa između drugih dvoje protagonista, čisti romcom klišej u kojem se odnos gradi na nizu eksentričnih gesti (ponajviše u gotovo antipatično pomaknutom liku Yolande), a ne na jasno istaknutoj privženosti.
Iritatna i česta sklonost starijih muškaraca da stvaraju jednodimenzionalne mlađe ženske likove koji služe samo kao katalizator radnje ujedno je i najveća mana ovog lako čitljivog i na koncu lijepo postavljenog ostvarenja o preispitivanju ideje očinske ljubavi i nemogućnosti puštanja nečeg što je odavno izgubljeno. Pojačan ekspresivnim i sugestivnim Milazzovim crtežom, Scolin scenarij vjerojatno bolje funkcionira na papiru nego što bi se ostvario na ekranu. Mekoćom, empatijom i toplinom njegovog crteža neutralizirane su i neke boljke poput prečestih monologa o povijesti književnosti ili razlici između Francuza i Talijana pa on potencijalne pretenzije drži čvrsto unutar okvira ove simpatične pričice.