U svijetu "Živih mrtvaca" nema bijega i nema lijeka, nego je središnja tema raspad civilizacije i izgradnja nove untar novih okolnosti u kojima su su svi već unaprijed "nemrtvi", osuđeni na beskonačno vegetiranje, koje simbolizira tendenciju društva da sedira pojedinca.
Šesnaest godina nikad nije malo, ali se čini naročito puno u kontekstu neprekinute stripovske serije. Upravo je toliko trajao serijal "Živi mrtvaci" scenarista Roberta Kirkmana i crtača Charlieja Adlarda. Ovaj globalni hit pretvoren je u televizijsku seriju slične dugovječnosti, no ona se tijekom godina dovoljno udaljila od izvornog materijala da bismo mogli razgovarati o njegove dvije različite obrade. Napokon, za razliku od TV verzije, Kirkman je imao potpunu kreativnu kontrolu nad stripom i mogao je stati kad god je htio. Kad je u lipnju prošle godine serija okončana 193. brojem, to se činilo naglim i neočekivanim potezom, makar je u priči dotad bilo bar desetak mjesta na kojima je mogla završiti.
Uobičajena je popkulturna mudrost da zombiji predstavljaju metaforu. U čuvenim filmovima Georgea Romera, koji su Kirkmanu poslužili kao neskriveni izvor inspiracije, ta metafora je konzumerizam. Nakon prvih pedesetak brojeva očaran ogromnim uspjehom stripa, ali i mogućnostima pripovijedanja u dugoj formi, Kirkman nije priču usmjerio u komentar nekog društvenog fenomena, nego društva u cjelini. Zombiji (ili kako ih ovdje zovu "šetači") postaju tako više neugodnost nego prava prijetnja, a glavni problem su zapravo živi ljudi. Možda najveća inovacija serijala unutar zombi žanra je ideja da se bolest ne širi isključivo putem ugriza, nego su svi zaraženi i u trenutku smrti postaju nemrtvi. U nedavnom je intervju Kirkman, pritisnut godinama fanovske znatiželje, odgovorio da su uzrok takve promjene unutar čovječanstva "svemirske spore". Jasno je da je to jednostavan deus ex machina odgovor toliko banalan da nije ni zaslužio formalno mjesto u stripu. Uzrok nije ni bitan, sama ideja da je cijelo čovječanstvo, kako se to danas popularno kaže "asimptomatično" dovoljno je zanimljiva da vanjsku opasnost pretvori u unutarnju. U svijetu "Živih mrtvaca" stoga nema bijega i nema lijeka, nego je središnja tema raspad civilizacije i izgradnja nove untar novih okolnosti u kojima su su svi već unaprijed "nemrtvi", osuđeni na beskonačno vegetiranje, koje simbolizira tendenciju društva da sedira pojedinca.
"Živi mrtvaci" nisu toliko horor koliko vestern, pogotovo u kasnijim stadijima radnje. Protagonist Rick Grimes je policajac iz malog grada koji se budi iz kome nekoliko mjeseci nakon početka pandemije i njegova perspektiva je ona kroz koju čitatelj promatra radnju. S vremenom njegov lik prerasta u klasičnog vestern junaka, običnog čovjeka prisiljenog uzeti stvar u svoje ruke i donijeti moralnu odluku, počesto birajući između manjeg i većeg zla. Kirkman je svoju priču postavio tako da gotovu u svakom trenutku može prijeći u individualističku autoritarnu fantaziju o "snazi pojedinca", no to se nikad ne događa. Grimes nije superjunak, niti je sposoban riješiti svaku situaciju, Kirkman ga oblikuje kao motivatora, ali ne i popravljača; drugim riječima, on nije toliko vođa koliko pokretač. Tim razvojem njegovog lika, unatoč naglasku na "sivoj" moralnosti kroz cijeli strip, postaje jasna razlika u odnosu na svakog antagonista koji se pojavi. Negativci poput Guvernera ili Negan su iskompleksirani autoritarci koji su iskoristili metež i odlučili se nametnuti kao vladari unutar skučenog novog svijeta.
Namjera mi je ovdje izbjeći spojlere, ali vrlo je zanimljivo da nakon svih autoritarnih ličnosti, Rick i njegova skupina na kraju nalete na krnju neoliberalnu zajednicu, sastavljenu od ljudi koji još uvijek vjeruju u klasne podjele. Sumnjam da je Kirkman naročito lijevo usmjeren unatoč progresivnim stavovima koji se očituju kroz iznimnu raznolikost roda, rase i sekusualne orijentacije likova koji napučuju strip, no taj moment u kojem na mjesto posljednje, konačne prijetnje postavlja ideju starog poretka puno govori i o svijetu izvan stripa. Suočena s potpunim raspadom civilizacije, ideja klasno strukturiranog društva jednostavno djeluje potpuno apsurdno, čak apsurdnije od manijaka koji bejzbol palicom utjeruje ljudima strah u kosti. Istodobno, Kirkman time što njegovi likovi nevoljko pristaju i na jedan i na drugi režim čitatelju daje do znanja da je preživljavanje osnovni motiv čovjekove egzistencije. Gorko-slatki kraj stripa daje do znanja da je ono moguće i bez tiranije i da je zapravo učinkovitije i dugoročnije kroz suradnju i poštovanje. Koliko je to naivno pomisliti u 2020. procijenite sami.
Nakon 193 broja odnosno skoro 5.000 stranica sakupljenih u četiri velika omnibusa, teško je zaključiti da su stripovski "Živi mrtvaci" remek djelo. Radnja se ponavlja, često prođe i po pedesetak stranica prije bilo kakvog konkretnog događaja, no ta repeticija pomaže Kirkmanu da izdefinira veliki broj likova, učini ih svakodnevnijim i upravo zato stvarnijima i životnijima. Drugim riječima, "Živi mrtvaci" nisu remek djelo jer ni život sam po sebi nije remek djelo kristalno čistog narativa, no ti rukavci i pauze su ono što ga čini zanimljivim i vrijednim.
Comentarios