Search

Noir klasik pun mana

"Sin City" je nemoguće doživjeti kao djelo namijenjeno samo jednoj vrsti publike. U današnje doba kad je svaki popkulturni proizvod namijenjen određenoj demografiji, narativna, tematska i ideološka anarhičnost ovoga ostvarenja djeluje izrazito subverzivno, baš zato šta ga se ne može strpati u unaprijed određene ladice.


Frank Miller - Sin City (Fibra, 2020.)


Frank Miller jedan je od najcjenjenijih, ali i najkontroverznijih strip autora posljednja četiri desetljeća. Čitajući danas njegov možda i najvažnij opus, neo noir antologiju "Sin City", lako je uočiti inovativnost i utjecaj, ali i niz problematičnih ponavljajućih motiva. Slično kao i o Alanu Mooreu, jednako kontroverznom, ali po gotovo svemu oprečnom autoru, o Milleru je nemoguće govoriti bez osvrta na njegovu ideologiju, fanatično libertarijanstvo koje uvijek drži pojedinca kao fokus svih vrijednosti. No, unatoč tome, ne računajući potpuna zastranjenja poput islamofobnih izjava i ostvarenja nakon 11. rujna, iz njegovog rada iščitava se kompleksnija poruka nego što se to čini na prvi pogled.


Miller pripada među stripaše koji funkcioniraju kao kompletni autori. U osamdesetima mu je rad na postojećim likovima poput Daredevila ili Batmana priskrbio titulu inovatora i značajno proširio tematski i emotivni doseg tih likova i u izvedbama drugih scenarista. No tek je u njegovom potpunom autorskom radu vidljiva puna raskoš njegovog talenta. Kao scenarist i crtač posve je odgovoran i zaslužan za svjetove koje kreira. Takva razina autorske kontrole savršeno paše uz njegovu fascinaciju individualizmom. Individualizam je središnja preokupacija kompletnog njegovog opusa, a nije nigdje interesantnije izražena nego u "Sin Cityju".


Fotografija: Fibra

Strip nema jedan središnji lik nego se vrti oko nekolicine podjednako važnih protagonista. Originalno nastao početkom devedesetih za Dark Horse, strip funkcionira kao posveta noir književnosti i filmovima, ali istodobno u pogledu stila crtanja i kadriranja predstavlja jedinstvenu sintezu raznih stripovskih tradicija, fuziju francusko-belgijske škole, mange i američkog novinskog stripa. U frapantnom korištenju kjaroskuro estetike primjetan je i naglašeni utjecaj njemačkog ekspresionizma.


U narativnom smislu "Sin City" je pak gotovo jednako kompleksan. Likovi se provlače iz priče u priču izmjenjući uloge protagonista i sporednih likova. Tom lukavom dinamikom Miller nadoknađuje šturu karakterizaciju. Svi njegovi likovi su neka vrsta dekonstruiranog arhetipa. No, koliko se god oslanja na klišeje, toliko je zbog te netipične strukture i stila odmaknut od njih. "Sin City" je zapravo povezan naslovnom lokacijom, simbolom urbanog raspada. Dok primjerice Gotham funkcionira kao poligon za liječenje osobnih trauma i iskazivanje autoritarnih kompleksa Brucea Waynea, "Sin City" ne treba spasitelja. Njegovi žitelji savršeno dobro znaju u kakvom mu se svijetu nalaze. Miller postavlja svijet bez pozitivaca i upravo zato su najslabije one priče okrenute likovima koji bi u svakom drugom kontekstu bili tretirani kao heroji priče.


U "Prokletom žutom gadu" nekorumpirani detektiv Hartigan tretiran je s određenom dozom slojevitosti i moralne dvojbe, no Wallace, protagonist posljednje priče "Do Pakla i natrag", nevjerojatno je plošan, na rubu toga da bude okarakteriziran nekakva zamišljena boemska verzija Punishera. Stoga se njegova priča i čini najodmaknutijom od svijeta "Sin Cityja". Ona ujedno donosi i Esther, najslabiji ženski lik u cijelom serijalu. Milerov tretman ženskih likova u "Sin Cityju" djeluje istodobno subverzivno i gotovo šovinistički. Neprekidno plešući između objektivizacije i emancipacije, žene "Sin Cityja" podjednako su individualistički nastrojene kao i muškarci, tvrdoglave, neovisne i autodestruktivne. Naglašena seksualizacija pak služi i kao narativna štaka, budući da se kompleksnost karakterizacije često zamjenjuje fetišizirajućom tjelesnošću, i kao noirovski femme fatale stereotip odveden do apsurda.


Nije nimalo slučajno da su Miller i Robert Rodrigez 2005. napravili jednu od najvjernijih stripovskih adaptacija. Obojica, baš kao i Rodrigezov nekadašnji mentor Quentin Tarantino, uspijevaju visokostiliziranim potezima vojearističke tendencije pretvoriti u nešto više, makar nije uvijek najasnija granica fetišizacije i stilizacije.


U najboljim dijelovima Milerov stil je toliko pretjeran da upotreba klišeja postaje neka vrsta autorefleksivne kritike. Čitajući ovaj strip u 2021. postavlja se pitanje bi li danas moglo nastati slično ostvarenje. Pod tim ne mislim na konzervativcima i libertarijancima omraženu političku korektnost, nego na kompleksnu prirodu same priče. "Sin City" je nemoguće doživjeti kao djelo namijenjeno samo jednoj vrsti publike. U današnje doba kad je svaki popkulturni proizvod namijenjen određenoj demografiji, narativna, tematska i ideološka anarhičnost ovoga ostvarenja djeluje izrazito subverzivno, baš zato šta ga se ne može strpati u unaprijed određene ladice. To je, naravno, posljedica ne samo jasne ideološke podijeljenosti današnjeg društva, nego i podsjetnik na vrijeme kad ni sam Miller ni liberterijanstvo nisu automatski značili antiwoke konzervatizam, nego puno širi i na koncu slobodniji spektar vrijednosti.

461 views

Recent Posts

See All