Voljeli ih - ne voljeli, Vampire Weekend sve više postaju vlastiti žanr. Ta je činjenica već sama po sebi vrijedna poštovanja.
Father Of The Bride (Sony, 2019.)
Our tongues will fall so still
Our teeth will all decay
A minute feels much longer
With nothing left to say
So let them win the battle
But don't let them restart
That genocidal feeling
That beats in every heart
Vampire Weekend spadaju u rijetku skupinu varljivih bendova.
Namame vas ili pak odbiju, ovisno o glazbenim preferencijama, svojim sunčanim, eklektičnim pop senzibilitetom i naglašenom melodičnošću. Sve je puno lalalaaova, ahhova i ohhova, a kad naćulite uši shvatite da Ezra Koening ima cijeli naramak "veselih" stihova poput gore citiranih. Takav oštar kontrast između tekstova i glazbe dovodi do čestog nerazumijevanja ovog benda. S jedne strane, neoprezni će slušatelj kojeg odbije glazba zaključiti kako se radi o banalnom popu, a netko drugi nespreman na niz referenci u tekstovima i glazbi, zaključiti kako se radi o pretencioznom studentskom bendu.
Dugoočekivani "Father of The Bride" prvi je njihov album bez multinstrumentalista Rostama Batmanglija i ujedno je najduži u njihovoj diskografiji. Na tragu prošlog, osobno mi omiljenog "Modern Vampires of the City", Vampire Weekend se nastavljaju odmicati od naglašenih utjecaja afropopa i Paula Simona s prva dva albuma prema sve kolažnijoj, eklektičnoj estetici koja crpi od svuda - klupske glazbe, akustičnog folka, countryja, bossa nove, radijskog popa, filmske glazbe… Bend svojim slobodnoreferencirajućim eklekticizmom zapravo sve više podsjeća na Kanyea Westa kao majstora spajanja različitih glazbenih referenci i tradicija u cjelinu koja djeluje vrlo specifično i vrlo osobno.
Zbog dužine, kao i zbog količine različitih motiva, "Father Of The Bride" može djelovati razasuto i nefokusirano. No opetovana slušanja otkrivaju niz pažljivo zamišljenih i realiziranih pjesama koje podsjećaju na puno toga, ali u isto vrijeme odudaraju od svega u modernom indie popu. Voljeli ih - ne voljeli, Vampire Weekend sve više postaju vlastiti žanr. Ta je činjenica već sama po sebi vrijedna poštovanja.