Najveća snaga U2-a ionako nikad nisu bili ni Bonovi mesijanski tekstovi, ni himničke tendencije pokupljene iz vječne fascinacije američkom glazbenom tradicijom, nego sposobnost da kao rijetko koji rock bend u povijesti emociju izvuku iz teksture pjesama, a ne samog sadržaja
Songs Of Experience (Interscope, 2017.)
Četrnaesti album U2-a nešto je bolji od "Songs of Innocence", njegovog nesretnog prethodnika bolje upamćenog po nasilnom guranju u mobitele milijuna Appleovih korisnika nego po samim pjesmama. No, oni koji budu imali nesreću čuti taj mlitavi „album o odrastanju“ mogli bi ostati iznenađeni koliko „pjesme iskustva“ zvuče kao grčeviti pokušaj hvatanja veteranskog benda za percepciju vlastite relevantnosti u svijetu suvremenog pop rocka.
Premda su i na "Songs of Innocence" U2 posuđivali utjecaj od učenika poput Arcade Firea ili Coldplaya, ovdje je pokušaj da se podilazi trendovskom ukusu daleko očitiji. Već uvodna "Love Is All We Have Left" donosi Bona umotanog u atmosferični autotune taman negdje na pola puta između Kanyea Westa i Bon Ivera. Ta simpatična ambijentalna minijatura daleko je najmanje „U2“ od svega na albumu, a bend se i na ostalim pjesmama pokušava odmaknuti od sebe, što im ne uspijeva najsretnije. "Summer Of Love" tako je od naslova nadalje pljunuta kopija manirizama Lane Del Rey, a "Red Flag Day" donosi grozni kalkulirani zborni refren tipičan za modernu radiofoničnu glazbu čiji je pravi cilj završiti u reklamama za automobile i usluge teleoperatera.
Pokušaj osvježavanja urodio je pokojim zanimljivim zvukovnim detaljem – sub bas u "The Blackout" u trenu oživi cijelu pjesmu, ponudivši jedan od nenadanih znakova života albuma ugušenog silnim nastojanjima benda i brojnih producenata da pjesme učine većima od života.
Iako su Bono i The Edge u promotivnim intervjuima isticali kako im je cilj raditi pjesme koje će ljudi i dalje slušati za 20 godina, nije jasno zašto bend, koji u svom katalogu ima već desetke takvih, nekritički podliježe trendovima. Album ionako najbolje funkcionira kad se bend prepusti širokim potezima prostranih gitara i ne pokušava zvučati kao neki upola mlađi izvođač. Najveća snaga U2-a ionako nikad nisu bili ni Bonovi mesijanski tekstovi, ni himničke tendencije pokupljene iz vječne fascinacije američkom glazbenom tradicijom, nego sposobnost da kao rijetko koji rock bend u povijesti emociju izvuku iz teksture pjesama, a ne samog sadržaja. Ta tendencija, unatoč svim pokušajima, nije do kraja ubijena pa U2 najbolje zvuče kad ne pokušavaju prodati mudrost milenijalcima, nego kad ispod njih sakriju slojeve atmosfere kakve se ne bi postidjeli njihovi nekadašnji mentori Eno i Lanois.