Search

Nepotrebno zrcalo

"I'll Be Your Mirror" donosi izvedbe niza talentiranih i etabliranih izvođača potpuno nezainteresiranih za materijal koji je, kako klišej kaže, pokrenuo tisuće bendova. Možda je nostalgija prerasla u naučeno ponašanje, a rock glazba postala isto što i klasična u smislu da se interpretira, ali rijetko preispituje.


Razni izvođači - I’ll Be Your Mirror: A Tribute to The Velvet Underground and Nico (Verve, 2021.)


"The Velvet Underground & Nico" je jedan od fundamentalnih izvora onoga što nazivamo gitarističkom underground pa kasnije alternativnom i indie glazbom. Baš je zato najgora stvar u vezi ovog albuma to što zvuči mlako i predvidljivo. Trenuci freak outa poput onog na "European Son" u izvedbi Iggyja Popa ili "Heroin" u verziji Thrustona Moorea i Bobbyja Gillesepieja su pak nepotrebni jer su odavno dio glazbenog izričaja svog izvođača i podrazumijevaju se bez eksplicitne posvete.


Problem ovog albuma nije samo što zvuči nepotrebno, jer manje više svaki tribute album zvuči tako. Problem je prije svega u tome što većina uključenih izvođača pristupa ovim pjesmama kao bonus materijalu za deluxe izdanja vlastitih albuma. Obrade poput "I’m Waiting for my Man" Matta Berningera ili "Run Run Run" Kurta Vilea zvuče kao slabije autorske pjesme nezainteresirane za čitanje izvornog materijala. S druge strane, kad netko pokuša nešto načelno subverzivno kao St.Vincent u "All Tomorrow Parties", to završi kao jedva promišljena i konceptualno promašena parodija.


Dvije najbolje obrade ovdje pak funcioniraju iz oprečnih razloga. "Sunday Morning" u izvedbi Michaela Stipea zvuči ne samo iznimno emocionalno nadahnuto, nego i kao spoj vlastitog senzibiliteta i onog iz originala, što nije nije nimalo čudno ako znamo da su R.E.M. obrađivali Velvete nekoliko puta na počecima karijere. King Princess na "There’s She Goes Again" snagom sarkastičnog vokalnog tona uspijeva dati metakomentar na mizioginiju nimalo skrivenu u Reedovom tekstu.


"I'll Be Your Mirror" donosi izvedbe niza talentiranih i etabliranih izvođača potpuno nezainteresiranih za materijal koji je, kako klišej kaže, pokrenuo tisuće bendova. Možda je nostalgija prerasla u naučeno ponašanje, a rock glazba postala isto što i klasična u smislu da se interpretira, ali rijetko preispituje. Upravo u tom smislu ovaj album djeluje tako tragično. Ostvarenje koje je promijenilo glazbene i tematske dosege gitarske glazbe ovdje je predstavljeno kao (u najboljem slučaju) ugodan materijal za za popunjavanje playlista. No streaming je polje na kojem gitarska glazba nužno gubi, jer bendovi i izvođači jednostavno ne mogu pratiti tempo izbacivanja materijala koji format nameće na način na koji to rade hip hop pop ili elektronski izvođači. Stoga je popunjavanje diskografskih rupa i pokušaj zadržavnja pažnje na ovaj način zapravo gubitak vremena za sve uključene, a ponajviše slušatelje.

118 views

Recent Posts

See All