Da se nalazimo u nekoj uobičajenoj godini, "Past Life" bi vjerojatno ozbiljno konkurirao za status melankoličnog ljetnog hita. Ovako se, unatoč prisutnosti iznimno popularne Selene Gomez, morao zadovoljiti skromnim 77. mjestom Billboard Hot 100 ljestvice.
Trevor Daniel se pojavio lani s poprilično velikim hitom "Falling" i spada u aktualnu i atraktivnu skupinu post žanr izvođača poput Posta Malonea, Blackbeara, Billy Eillish ili Dominica Fikea. U svih navedenih isprepliće se snažan hip hop utjecaj pomiješan s pop rock estetikom i razvodnjenim indie osjećajem (što god to više značilo u eri streaminga i masovnog korporativnog oglašavanja). Originalna verzija objavljena je ovog proljeća na Danielovom debi albumu "Nicotine", no tijekom ljeta izašla je u ovoj duet verziji s Selenom Gomez. Unatoč skromnom rezultatu na Billboardu, niže lijepe brojke na streamingu (preko 20 milijuna pregleda na YouTubeu, pedeset na Spotifyju) pa bi se moglo reći da se radi o svojevrsnom sleeper hitu.
Važnija od brojki je sama atmosfera pjesme. Dok na trap ritmiku i pseudoakustičnu instrumentalizaciju naslonjene strofe ne obećavaju previše, podsjećajući da u 2020. post everything uglavnom znači brdo različitih samplova poredanih jedan do drugoga, eksplozivni refren sve je samo ne generički. Ne samo da Gomez raspjevava dijelove koje Danielov korektni, ali nezanimljivi pjevajući rap vokal jednostavno ne može iznijeti jednako snažno, nego zahvaljujući njenom prisustvu postaje dvostruki unutarnji monolog.
Na površini, "Past Life" je ljubavna pjesma ispjevana iz perspektive nesuđenih ili slučajnih ljubavnika, no njena melankolija, zahvaljujući sprezi instrumentalnih i vokalnih tikova, označitelja ili jednostavnije klišeja, zrači duboko digitalnim, internetskim osjećajem spleena koji još više dolazi do izražaja u vremenu tjelesne distanciranosti. U tom kontekstu zajednički otpjevano "I never let you figure me out" zvuči gotovo poput prijetnje, svjesno ograđivanje od bliskosti koje u danim okolnostima ne djeluje više samo kao komplicirani i distancirani kul, već i kao uzvik očajnika kojem vrijeme ističe, doslovno ili metaforično manje je bitno. Gledano kroz tu prizmu, "Past Life" postaje oda raskoraku između naših organskih i digitalnih osobnosti, nepodnošljivosti ideje da se zadovoljimo ičim manjim od savršenosti i trenutka te naposlijetku našem ultimativnom neuspjehu da neprekidno budemo taj vlastiti digitalni odraz. U tom smislu, svaka prošla i buduća sekunda zapravo je prošli život, vječno regeneriranje vlastitih nesavršenosti i pogrešaka.
Commentaires