Ovi albumi nose simbolički bijeg u retrofuturizam jednog vrlo uskog razdoblja u kojem je budućnost bila sadašnjost.
The Master Scratch Band - The Breakwar (Jugoton, 1984. / Fox & His Friends, 2020.)
NEP - POP NOT POP, Songs for New Europe 1985-1989. (Fox & His Friends, 2020.)
Etikete koje se bave arhivskim izdanjima često su uspješne onoliko koliko se njihova reizdanja uspiju uplesti u (odnosno poremetiti) dotadašnji dominantni popkulturni narativ. Fox & His Friends su 2017. pokrenuli Leri Ahel i Željko Luketić, nakon ranijeg iskustva s uređivanjem arhivskih kompilacija od kojih bi "Electronic Jugoton" iz 2014. bila odličan primjer za opis iz prve rečenice. Unutar svog rada i izdavaštva, Fox & His Friends stavljaju naglasak na manje poznatu stranu jugoslavenskog modernizma, bilo da se radi o kompilaciji (i izložbi) o socijalističkom discu, glazbi za kultni SF uradak Dušana Vukotića "Gosti iz galaksije" ili rekontekstualiziranju Alfija Kabilja kao domaćeg Lala Schifrina.
Njihova dva nova izdanja u tom konceptualnom smislu su možda još ambicioznija nego prije jer se više ne radi samo o novom pogledu na ono što je bilo, nego i dokumentiranju potencijala koji nikad nije do kraja realiziran. Glazbeno gledano, ova izdanja nemaju jednaku razinu atraktivnosti i potencijala za (ponovno) otkrivanje kao što to imaju zaboravljeni funk disco ili synth pop komadi. Ovi albumi nose neizbrisivi pečat svog vremena i izvan njega teško mogu funkcionirati kao okidači nostalgije ili ironičnog odmaka prema prošlosti jer naprosto nemaju camp element potreban za tako nešto. No imaju nešto drugo - simbolički bijeg u retrofuturizam jednog vrlo uskog razdoblja u kojem je budućnost bila sadašnjost.
"The Breakwar" electro funk benda The Master Scratch Band i "Pop Not Pop" multimedijalnog projekta NEP zanimljivi su upravo zbog društveno-povijesnog momenta koji pruža slušanje ovakve glazbe u 2021. U čisto glazbenom smislu nema ništa previše posebno u breakdance albumu iz 1984. ili apstraktnim electro eksperimentima koji neprekidno plešu na rubu gotikom obojenog industriala i pop minijatura. No, stavimo li sve navedeno u kontekst vremena, stvari postaju izrazito zanimljive, a sama glazba postaje svjedokom i dokumentom društvenog razvoja koji smo danas (bit ću pristojan) zaboravili.
Činjenica da postoji breakdance album iz 1984. koji je objavio Jugoton kao uvjerljivo najveća diskografska kuća tadašnje države ili da je postojala proeuropska multimedijalna synth družina govori nam je narativ koji slušamo od ranih devedesetih, a u kojem pojednostavljeno rečeno biramo između mraka željezne zavjese i neke naše nesofisticirane verzije onog što je pokojini Mark Fisher nazvao kapitalističkim realizmom, naprosto nema veze s stvarnošću. Da smo doista živjeli u takvom mraku, taj i takav modernistički impuls ne bi bio moguć, a on je bio prisutan ne samo kroz ovakve zaboravljene pothvate, nego kroz razne društvene, filmske, glazbene i književne projekte koji su uživali daleko širu popularnost. On u nadolazećim godinama nije posve nestao, a to nam pokazuju i ovakva izdanja kojima se čuva sjećanje na nekadašnje glazbene, a bome i tehnološke dosege.
Ipak, slušajući ovakva ostvarenja ostaje žaljenje za onim što je moglo biti da se ideja sveopćeg napretka, razvoja i futurizma u spletu globalno-regionalno-lokalnih okolnosti nije zamijenila onom techno primitivizma u kojem danas živimo, u kojem tretiramo i tehnologiju i jedni druge kao sredstva i objekte neprekidnog antagonizma.