Ono što im manjka u originalnosti The Claypool Lennon Delirium s lakoćom nadoknađuju vještinom i energijom izvedbe zbog kojih ove često zakučaste višedjelne pjesme zvuče uvjerljivo i na koncu iznenađujuće prohodno.
South of Reality (ATO, 2019.)
Da nema jedne tekstualne reference na Tinder, slušatelj bi mogao pomisliti da je drugi album dvojca koji čine Sean Lennon i Les Claypool izgubljeno ostvarenje iz kasnih šezdesetih. Lennon se ne trudi pobjeći od glazbenog i vokalnog nasljeđa oca Johna, a odluka da se nakon kratke kantautorske karijere tijekom nultih najviše posveti nizu psihodeličnih side projekata sama po sebi govori koliki su utjecaj na njega ostavili albumi poput "Revolver" ili "Sgt.Pepper’s Lonely Hearts Club Band". Kao i slučaju Dweezila Zappe, još jednog sina slavnog oca koji se neprekidno referencira na njegovo glazbeno nasljeđe, krajnji dojam je puno bliže posveti nego kopiranju nasljeđa. U oba slučaja, radi se o djeci koja su u formativnim godinama upoznavali roditelja prije svega kroz njegovu ogromnu glazbenu ostavštinu i s njom očigledno stvorili neuništivu kreativnu i emocionalnu vezu.
Nedostaje li u takvom pristupu originalnosti? Svakako, ali nigdje ne postoji zakon koji propisuje da djeca ne smiju svirati glazbu koja neodoljivo podsjeća na onu njihovih roditelja. Uostalom, ni drugi član dua, virtuozni basist Les Claypool iz Primus, ne skriva baš svoje utjecaje; "South of Reality" vrlo uspješno zaziva i rani Pink Floyd i King Crimson. Ono što im manjka u originalnosti The Claypool Lennon Delirium s lakoćom nadoknađuju vještinom i energijom izvedbe zbog kojih ove često zakučaste višedjelne pjesme zvuče uvjerljivo i na koncu iznenađujuće prohodno. Još jedna olakotna okolnost je i činjenica da se Lennonov stil pjevanja savršeno nadopunjuje s potpuno suprotnim Claypoolovim mrmljanjem pa unatoč poznatim glazbenim elementima uspijevaju djelovati osebujno i začudno. Na koncu treba naglasiti da je "South of Reality" sa svojim melodijama, zvukom i strukturom očigledno namijenjen onima koji s autorima dijele strast prema glazbenom razdoblju i stilu iz kojeg vuku inspiraciju. Stoga percepcija ovog albuma ovisi o osobnim preferencijama možda i više nego što je uobičajeno, jer ga je iznimno teško gledati izvan psihodelično-nostalgičnog koncepta.