Pjesma se razvija kao hipnotički loopirani dijalog instrumentala i vokala koji se vrti unutar prepoznatljivih referenci i toponima koje Del Rey koristi dobro znajući koliko su istrošeni.
Na najavnom singlu novog albuma "Chemtrails Over The Country Club" Lana Del Rey još jednom surađuje s producentom Jackom Antonoffom, ponavljajući time formulu hvaljenog prošlogodišnjeg "Norman Fucking Rockwell". "Let Me Love You Like A Woman" nastavlja zvukovnu estetiku tog albuma postavljajući prepoznatljivu prenaglašenu melodramu teksta i vokalne izvedbe preko sporog, prozračnog instrumentala koji zvuči kao psihodelična verzija soft rocka sedamdesetih.
Ovakva zvučna kulisa savršeno leži autorici koja je na ranijim albumima često pokušavala natruhe hip hop, rnb ili trip hop elemenata uklopiti u format "velike pop balade" začete u šezdesetima. Ova pjesma, baš kao i prethodni album, funkcionira onkraj glazbene povijesti. Nikad do kraja retro, a opet daleko od svega što ćete čuti u aktualnom Top 40. Previše samosvjesna da bi se mogla protumačiti kao svjesno postmoderan potez, pjesma funkcionira samo unutar vrlo hermetičnog, ali detaljno izgrađenog autorskog svijeta.
Lišena klasičnog refrena, "Let Me Love You Like A Woman" se razvija kao hipnotički loopirani dijalog instrumentala i vokala koji se vrti unutar prepoznatljivih referenci i toponima koje Del Rey koristi dobro znajući koliko su istrošeni.
Duboko arteficijalna priroda njene glazbe nije za svačiji ukus, a to je u pjesmi izravnoj poput ove posebno naglašeno. Ni nakon sedam albuma slušatelji neće saznati ništa o Elizabeth Woolridge Grant, ali zato još od "Video Games" znaju sve što ona želi da znaju o Lani Del Rey, sveameričkom simbolu izgubljenom u nepostojećem svijetu popkulturnog čistilišta. Pakirane u visokostilizirani mash up pop kulture, njene pjesme funkcioniraju kao podsjetnik da je daleko lakše biti avatar, nego stvarna osoba. U svoj svojoj "laži", pjesme Lane Del Rey vrlo su iskrene u tom pogledu, a posebno kad su lijepe poput ove.