Nedavno je objavljen intervju u kojem se Elton John žali na nedostatak "pravih" pjesama na top listama, pjesama koje nisu "sastavljene od komadića" nekoliko različitih autora.
Na stranu moje čuđenje zbog ove izjave, s obzirom na to da je Sir Elton sudjelovao na nekoliko takvih frankeštajnskih pjesama u posljednje vrijeme, od kojih je vrlo dobar singl Gorillaz "The Pink Phantom" najsvježiji primjer. No ova izjava drži vodu možda samo kad se pogledaju tjedne ili mjesečne liste singlova, odnosno pjesama koje se vrte uglavnom po YouTubeu i streaming servisima.
Aktualni singl Chrisa Stapletona, jednog od najcjenjenijih country izvođača srednje generacije, svakako bi po Eltonovim kriterijima upao u kategoriju "prave pjesme". Solom obojena country rock balada mogla bi zvukom proći za nešto s kraja sedamdesetih. Tu su "rustikalne" električne gitare, eksplozivna vokalna izvedba i aranžmani gudača kakvih se ne bi postidjela ni najbolja bondovska tema. Stapleton i njegov stalni suradnik, producent Dave Cobb, smješteni su u Nashvillu, a njihova glazba zvukom, posvećenosti zanatu i radnom etikom odaje pripadnost jednoj velikoj neprekinutoj autorskoj tradiciji.
Osim uspješne samostalne karijere (sva tri dosadašnja albuma su mu završila na vrhu ili pri samom vrhu Billboarda), Stapleton se istaknuo kao autor pjesama za brojne druge country, ali i pop izvođače, i njegovo umijeće se jasno vidi u ovako raskošnoj pjesmi. Možda Elton John doista nije u krivu, možda ima dosta, ako ne i previše skrpane glazbe, no autori poput Stapletona, ili daleko manje popularnoga, ali u spomenutom intervju istaknutog Fathera Johna Mistyja, jasno daju do znanja da tradicija punokrvnih, kantautorskih pjesama nikad neće izumrijeti. Tehnologija i "staromodni" klavir/gitara i glas način pisama pjesama zapravo nisu suprotstavljeni, nego su tu da se nadopunjuju i izazivaju ukus slušatelja o tome što jest, a što nije pjesma. Tradicija i trend su dio iste priče o glazbenoj industriji i jedno bez drugoga ni ne ne može postojati.