Kad odrastaš uz rokistički diskurs lako je naučiti podcjenjivati moć dobro strukturirane pop pjesme.
Zato se glazba Novih fosila meni, rođenom početkom osamdesetih, oduvijek činila bezopasnom, da ne kažem banalnom. Kompilacija njihovih najvećih hitova bila je jedna od kaseta koju je sredinom osamdesetih stari kupio baki da ima što slušati dok on navija Black Sabbath i Hawkwind do mile volje. Svi koji redovito čitaju moje tekstove jako dobro znaju na koju sam stranu nagnuo s vremenom. Međutim, pop glazba je vrag, kad je sveprisutna, a istodobno dovoljno kvalitetna, što se ponajprije očituje u tome da nije samo sezonske/trendovske prirode, već ima ozbiljan melodijski i emocionalni potencijal, onda ti se zabije u mozak i prati te desetljećima. Zato mi se "Skitnica" Jasne Zlokić, "Oprosti mi, pape" Olivera Dragojevića, "Balkanska ulica" Magazina ili na kraju krajeva "Milena" vrzmaju glavom daleko češće nego neki osobni favoriti. U takvom kontekstu lako je promatrati autora poput Rajka Dujmića kao nekakvog otimača pažnje, uzurpatora sjećanja. No to je priroda pop glazbe, a neki skladatelji, autori i producenti, zvali se oni Phil Spector, Max Martin, Rajko Dujmić ili Tonći Huljić, jednostavno bolje shvaćaju kako ona funkcionira od drugih. Bubnu te pamtljivom melodijom i frazom, i ne puštaju te.
Rajko Dujmić imao je tu "nesreću" da je najplodnije godine svog autorskog rada, između sredine sedamdesetih i početka devedesetih, proveo kao glavi autor megapopularnog pop benda pa nikad nije doživio kritičku afirmaciju koja je pripala njegovim generacijskim kolegama iz novog vala. Glazba koju je Dujmić radio s Fosilima zapravo je tragično uncool. U bizarno, ali zapravo precizno nazvanu grupu ušao je kao dvadesetdvogodišnjak 1976., zaradio nadimak Lima i uskoro postao njen glavni autor. Bilo u postavi s Đurđicom Barlović ili kasnijoj sa Sanjom Doležal kao glavnom pjevačicom, Fosili su radili glazbu koja je u startu zvučala staromodno. Njihov pop bio je usmjeren na sve generacije, a fantastična upotreba vokalnih harmonija priskrbila im je titulu domaće Abbe, koja je, ako mene pitate, prije svega kompliment Šveđanima. Dujmićeve pjesme bile su često poletne, ali istovremeno ozbiljne, detaljne i producirane tako da mogu izdržati test vremena, iako možda načelno i nisu previše zvukovno atraktivne. S druge strane, gitarski rukopis Vladimira Košića Zeca u pjesmi poput "Ti si moja kiša draga" toliko je promišljen i zanimljiv da izlazi izvan uskih okvira onoga što smatramo radijskim popom. Drugim riječima, Fosili možda nisu bili kul, ali su itekako znali što rade.
Pjesme poput "Za dobra stara vremena", "E, moj Saša", "Moj dječače plavi", "Tonka", "Ključ je ispod otirača" nevjerojatno su uspješna kombinacija populizma i intimističkog senzibiliteta. Njihov sentiment istodobno je užasno širok i duboko osoban i upravo je ta osobina bila najjači adut Dujmićeva autorstva. Drugim riječima, bio je orijentiran na najširu moguću publiku, ali je znao da se treba svakom pripadniku tog milijunskog auditorija obratiti tako da ispadne da je određena pjesma dio njegovog osobnog iskustva. Zvuči jednostavno, ali nije, jer što je potencijalna publika šira, to su i njena iskustva raznolikija, a Dujmić je često birao tekstove s kojima je uparivao melodije toliko moćne i svevremenske da se u njima svako mogao prepoznati.
Autorski i osobni pad Rajka Dujmića proteklih petnaestak godina umanijio je ionako često osporavani dojam njegovog talenta. Bez obzira na sve skandale i razmimoilaženje s ostalim članovima benda oko prava na ime, Dujmiću ni prije ni poslije ove tragične nesreće u kojoj je izgubio život nitko nije mogao niti će moći oduzeti pjesme. A te pjesme su izuzetno otporne, urezane u kolektivnu svijest toliko duboko da ih desetljeća iz nje neće moći iskopati. Činjenica da je njegov rad preživio niz generacijskih i trendovskih promjena je na kraju svega najbolji pokazatelj vrijednosti jednog pop autora, a taj test je Dujmić već odavno položio.
Comments