Dok se njegov nekadašnji bend Death Cab for Cutie guši u moru nerazlučive dosade, Chris Walla je puno bolje rezultate postigao produkcijskim radom na "Nearer My God" indie/art/emo rock benda Foxing.
Death Cab For Cutie - Thank You For Today (Warner, 2018.)
Foxing - Nearer My God (Triple Crown, 2018.)
Deveti album Death Cab for Cutie prvi je na kojem službeno nema gitarista i producenta Chrisa Walle koji je napustio bend za vrijeme snimanja ubij bože dosadnog prethodnika "Kintsugi". Na "Thank You For Today" Wallu na producentskim dužnostima još jednom mijenja Rich Costey, veteran steriliziranog alter rock zvuka.
Čak i na najboljim izdanjima poput "Transatlanticism" i "Narrow Stairs" Death Cab for Cutie nisu zvučali posebno energično, no znali su stvoriti sugestivnu atmosferu nabijenu emocijama. Ovdje i jednog i drugog ima samo u tragovima. Uvodna "I Dreamt We Spoke Again" zvuči kao The Cure iz "Disintegration" faze izgubljeni na valovima AOR-a osamdesetih. Samo po sebi to i ne bi bila loša kombinacija da Ben Gibbard i kompanija nude išta osim posvemašnje letargije. Dok su u nultima, voljeli ih ili ne voljeli, imali opipljivu strast, ovdje još jednom zvuče kao da ih je netko pod prisilom iz kreveta dovukao u studio. Tek polusarkastična završnica "60 & Punk" zvuči kao da bend radi nešto što stvarno osjeća. Paradoksalno, radi se o klavirskoj baladi koja tematizira starenje i nemogućnost zadržavanja mladenačkog kredibiliteta pa tako na neki način Death Cab for Cutie nagovještavaju da su svjesni problema u kojem su se našli.
Dok se njegov nekadašnji bend guši u moru nerazlučive dosade, Chris Walla je pak puno bolje rezultate postigao produkcijskim radom na "Nearer My God", trećem albumu indie/art/emo rock benda Foxing. Neskriveno epski orijentiran, album cilja na pomalo dezorijentirajući osjećaj cjeline. Središnja devetominutna "Five Cups" dobar je primjer takvog pristupa. Dinamika glasno tiho-glasno, elektroničke teksture, pseudostadionski refren i post-rock krešenda sudaraju se u valovima ambiciozne (melo)dramatike. Oko tog epskog središta nalazi se niz konciznijih pop rock pjesama koje suptilnim aranžerskim dosjetkama moderniziraju ili čak proširuju jezik indie rocka i ema iz prošlog desetljeća. Zahvaljujući tome, bend podjednako dobro parira suvremenicima poput The World Is a Beautiful Place & I Am No Longer Afraid to Die kao i nekadašnjim prvacima soft psihodelije My Morning Jacket pa se manje-više jedina zamjerka za ljubitelje ovog tipa povišenog, egzaltiranog indie rocka može odnositi na relativno dugačko jednosatno trajanje. Zahvaljujući upotrebi dinamike kao gotovo zaboravljenog alata pop glazbe, ono je i dalje daleko podnošljivije nego 40 minuta praznine koju su Death Cab for Cutie izveli na "Thank You For Today".