Povijest pop kulture u mnogočemu je povijest obraćanja tinejdžerima i njihovim osjećajima. Međutim, problem s izvođačima poput Lil Peepa je potpuni nedostatak dubine u prezentaciji.
Come Over When You're Sober, Pt. 2 ( Columbia, 2018.)
Dvedesetjednogodišnji Gustav Ahr preminuo je u studenom prošle godine od predoziranja lijekovima. Njegov posthumni album dolazi otprilike na godišnjicu smrti kao svojevrsni epitaf kratkoj karijeri ove perjanice emo rapa.
Za razliku od mixtapeova poput "Hellboy" ili prethodnog albuma "Come Over When You're Sober, Pt. 1" koji su neprestano plesali na rubu amaterizma, ovdje je u pitanju puno dotjeranije ostvarenje koje daleko uspješnije spaja emo, pop punk i trap utjecaje u relativno kohezivnu cjelinu. Producentski i aranžerski trud njegovog kućnog producenta Smokeasaca svejedno nisu uspjeli sakriti bolnu banalnost ove glazbe koja zbog smrti svog tvorca ipak poprima drugačije, možda je glupo reći, autentičnije značenje.
Lil Peep nije bio bogzna kako talentiran pjevač i reper, ali je nosio svoje emo utjecaje na rukavu. Koliko god većina ovih stihova bila nezrela i nespretno sročena, teško je u njima ne vidjeti bol i depresiju, unatoč nesmiljenoj glorifikaciji destruktivnih stanja. S druge strane, visok stupanj recikliranosti ideja ove glazbe, od generičkih gitarskih prebiranja do gorko slatkastih pop punk refrena i 808 baseva, upućuje na postmoderni kolaž namijenjen adolescentima koji se doživljavaju izoliranima, usamljenima ili neshvaćenima.
Povijest pop kulture u mnogočemu je povijest obraćanja tinejdžerima i njihovim osjećajima. Međutim, problem s izvođačima poput Lil Peepa ili također nedavnog preminulog XXXtationa je potpuni nedostatak dubine u prezentaciji. Priče su ispričane isključivo iz jedne perspektive koja se nikad ne propituje, a da bi stvar bila gora, sve je sastavljeno od kolažiranja emo utjecaja u kojem Three Days Grace stoje uz bok Nirvani. Komunikacija se svodi samo na jednu emociju, a to je "sjebanost". Zašto, kako i zbog čega se nikad ne propituje pa takvo izravno glamuriziranje autodestrukcije postane izrazito naporno nakon svega pjesme ili dvije.
Sometimes life gets fucked up/That's why we get fucked up repao je Peep na "U Said" s prošlog albuma i to zvuči kao moto cijelog njegovog opusa. Ne želeći ulaziti u nepotrebno moraliziranje, mogu shvatiti privlačnost i lakoću identifikacije mlađih slušatelja s ovakvom glazbom. Ipak, jednodimenzionalnost ovih stihova i glazbe svejedno mi para uši premda znam da zadaća pop zvijezda nije da poučnim pričama odgajaju mlađe generacije.