Pixies ovdje ne šibaju slušatelja bezobraznim i nemarnim pišanjem po vlastitoj ostavštini, već očigledno neuspjelim Francisovim autorskim sazrijevanjem.
Beneath the Eyrie (BMG/Infectious Music, 2019.)
"Beneath The Eyrie" najbolji je povratnički album Pixies iz jednostavnog razloga što najmanje podsjeća na blijedu kopiju njihovih slavnih dana s kraja osamdesetih. Znači li to da je u pitanju dobro i vrijedno ostvarenje, vrijedno opetovanih slušanja? Teško, no Black Francis i ekipa se ovdje makar trude izvući još još pokoji trik iz rukava osim napola usnulog kopanja po rifovima i melodijama sa "Surfer Rosa" i "Doolittle".
Album se otvara s "In The Arms of Mrs. Mark of Cain", energičnom midtempo pjesmom koja zvuči kao kantrificirana verzija Sisters of Mercy. Raskošni teatralni štih tipičan za rock produkciju druge polovice osamdesetih osjeti se i u produkciji Toma Dalgetyja, najpoznatijeg po suradnji sa švedskim retro metalcima Ghost. Singlovi "On The Graveyard Hill" i "Catfish Kate" standardni su second hand Pixies komadi, ali pjesme poput waitsovske "This is My Fate" ili atmosferične balade "Daniel Boone" daju naslutiti šire autorske interese s Francisovih solo uradaka.
Kad se izuzme funkcija sviranja starih hitova, nisam siguran koliko je daljnje postojanje ovog benda opravdano. Čak i kad izađu izvan zone ugode Pixies zvuče potrošeno i nezainteresirano pa i najzanimljivije nove pjesme predstavljaju tek prosjek starog sjaja. No, za razliku od "Indie Cindy" i "Head Carrier", "Beneath the Eyrie" ne šiba slušatelja bezobraznim i nemarnim pišanjem po vlastitoj ostavštini, već očigledno neuspjelim autorskim sazrijevanjem koje je u Francisovom slučaju stalo negdje u prvoj polovici devedesetih. Preporuka za sve one znatiželjne (bivše) fanove koje se neće gristi nakon što nakon slušanja izuste "što mi je ovo trebalo".