Search

Bukom protiv života

Zajednička crta ovih dvaju albuma jest apsolutno odsustvo suptilnosti - i Chardiet i Power bez ispričavanja koriste kič, agresiju i općenito vrlo izravna stilska sredstva kako bi iznijeli svoju poantu.


Pharmakon - Devour (Sacred Bones, 2019.)

Blanck Mass - Animated Violence Mild (Sacred Bones, 2019.)


Dva recentna power electronics/noise ostvarenja nude vrlo različiti estetski i sonični pogled na istu tematiku - konzumerizam i tugu. Premda su oba ostvarenja objavljena u razmaku od dva tjedna na kultnom njujorškom labelu Sacred Bones i pripadaju načelno sličnoj underground grupaciji, oni predstavljaju atmosferske suprotnosti.




"Devour", četvrti album Margaret Chardiet aka Pharmakon, kratka je, ali brutalna ploča koja tematizira pet faza tugovanja kroz pomalo apstraktni koncept autokanibalizma. Četvrti pak album Benjamina Johna Powera aka Blanck Mass, "Animated Violence Mild" predstavlja njegovo daleko najprijemčivije ostvarenje pod tim pseudonimom. Koloplet je to osobnih trauma i razigrane kritike potrošačkog društva koja sama rabi niz klišeja iz raznih popularnih medijskih formi kako bi se gotovo parodijski ocrtala njihova banalnost. Zajednička crta ovih dvaju albuma jest apsolutno odsustvo suptilnosti - i Chardiet i Power bez ispričavanja koriste kič, agresiju i općenito vrlo izravna stilska sredstva kako bi iznijeli svoju poantu.


U srži industriala, glazbe koja je izrodila sve podžanrove kojih se i Pharmakon i Blanck Mass dotiču, oduvijek je bilo antisocijalna, oporbena crta, nihilizam kao bunt protiv ustaljenog poretka, bez nuđenja alternative. "Devour" i "Animated Violence Mild" također vrlo svjesno ne nude rješenja; to uostalom i nije uloga glazbe i glazbenika, ali u podtekstu svojih narativa svaki na svoj način predstavljaju kritiku vlastitog pristupa.


Power se besramnim i vrlo vještim prisvajanjem pop, trance i EDM melodija istovremeno ruga konceptima undergrounda i mainstreama, na kraju primjereno naslovu koji se referira na frazu iz filmskog cenzorskog žargona. Time kreira album koji bi gotovo besprijekorno mogao proći kao soundtrack nekog velikog akcijskog filma s kraja devedesetih. Chardiet pak nastavlja svoj put jedne od najzanimljivih figura underground glazbe desetih dovodeći svoj sirovi pristup "Patti Smith susreće Diamandu Galas u visokoj peći" do krajnjih granica. Snimljen uz pomoć Bena Greenberga iz slično beskompromisnih Uniform u jednom tejku, "Devour" preplavljuje svojom izravnošću, ostavljajući iza sebe samo buku i eksces. No zahvaljujući relativno kratkom trajanju sve se čini kao grozničav san, visokostilizirana slika kraja svijeta ovjekovječena u smrznutom kadru nekog B-horora. Možda je upravo to najprecizniji odraz kondenzirane stvarnosti - kratki vrisak koji se ponavlja u vječnost.

96 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle