Moj izbor iz hrvatskom undergroundu oduvijek omiljenog podžanra. Napomena: Steve Albini nije umiješan u samo jedan album na ovoj listi.
Big Black - "Atomizer" (Homestead, 1986.)
Lako moguće najbolji album svih vremena o životu u provinciji. "Atomizer" otvara zastrašujuća "Jordan, Minnesota", pjesma temeljena na navodno istinitom, a pokazat će se izmišljenom organiziranom zlostavljanju djece u istoimenom gradiću. "Kerosine" je čista fikcija, ali istodobno savršeno utjelovljenje provincijske izolacije i dosade. Kao što je slučaj i dosta kasnijeg noise rocka koji su pomogli inspirirati, Big Black neprekidno očijukaju s senzacionalizmom. Pjesme su pune nasilja, zlostavljanja, paleži, crnog humora, no štura estetika ovog ostvarenja to itekako podnosi, stvarajući kontrapunkt između namjerno provokativnih tekstova i abrazivnih zvučnih tekstura oblikovanih prije svega nevjerojatno oštrim gitarskim zvukom i ranom Rolandovom ritam mašinom čiji su agresivni, mehanički udarci rijetko bili bolje iskorišteni.
Sonic Youth - "Sister" (SST, 1987.)
Nisam siguran je li mi "Sister" najdraži Sonic Youth album samo zato što se izmjenjuje s još tri-četiri konkurenta ovisno o raspoloženju, no uvodna "Schizophrenia" vjerojatno mi je njihova najdraža pjesma, komad uznemirujuće balade čija pažljivo postavljena gradacija najavljuje intenzitet ostatka albuma. Nonšalantno prelazeći granicu između art rocka, hardcorea i noise rocka, Sonic Youth su na ovom album napokon ostvarili svoj potencijal jednog od najzanimljivijih gitarskih bendova osamdesetih. Šarmantno raštiman i tonalno iznimno bogat zvuk ocrtava alegorijsku, distopijsku sliku reganovske Amerike kakvu bi mogao potpisati i jedan od njihovih neglazbenih uzora, Philip K. Dick.
The Jesus Lizard - "Liar" (Touch & Go, 1992.)
U nekom alternativnom svemiru The Jesus Lizard su mogli postati veliki kao Nirvana, no ne i u ovom. Prigušeni, a opet manijakalni nevjerojatno ekspresivni vokal Davida Yowa sigurno nije najprobavljivija stvar na svijetu. S druge strane, pjesme sastavljene od apstraktnih blues krhotina koje je Duane Denison isporučivao preciznošću i kreativnošću kakvu valjda nije posjedovao nijedan drugi gitarist i gipke, ali neumoljive ritam sekcije prštale su iznimnom energijom i prepoznatljivošću. "Liar" je vjerojatno njihovo najbolje ostvarenje. Od uvodnog kontroliranog kaosa "Boilermaker", preko otvorene agresije "Gladiator" do epskih strukturiranih "Slave Ship" i "Zachariah", ovaj album prolazi spektar emocija u jedva pola sata trajanja. Remek djelo.
Shellac - "At Action Park" (Touch & Go, 1994. )
Još jedan Albinijev bend, ovaj put debi njegove "supergrupe" Shellac. Trio s Bobom Westonom na basu i Toddom Trainerom na bubnjevima vrhunac je njegove filozofije antikomercijalnog rocka. Premda nikad ne doseže razinu agresije i nepatvorene mizantropije Big Blacka, "At Action Park" predstavlja jasnu evoluciju abrazivne gitarske glazbe započete s post punkom, a nastavljene kroz industrial i noise rock, samo u formi koja je namjerno svirački potpuno razlomljena te podjednako naslonjena na punk i free jazz.
McLusky - "The Difference Between Me and You Is That I'm Not on Fire" (Too Pure, 2004.)
Treći album velškog trija McLusky je ujedno i jedno od meni omiljenih i nepravedno zapostavljenih ostvarenja nultih. Prethodni album "McLusky Do Dallas" možda je cjenjeniji, no ovaj predstavlja vrhunac spoja iznimno duhovitih, iščašenih tekstova Andyja "Falca" Falkousa i žestoke, ali i vrlo popične glazbe. Falco je svoj sarkazam nastavio brusiti u Future of The Left i solo projektu Christian Fitness u kojima se također često nađu proplamsaji briljantnosti. No njegovo najzaokruženije, najnepredvidljivije ostvarenje ostaje ovaj dinamičan, eklektičan album koji nudi sve od power popa briljantne "She Will Only Bring You Happiness", preko orijentalno obojene "Without MSG I Am Nothing" pa do epske sporogoruće završnice "Support Systems" potpomognute nezaboravnim stihovima "Think of death as a medium-sized yellow robot/That should help".