Top lista najboljih albuma desetljeća zvuči tako gordo. Pisao sam već zašto smatram da ideja "najboljih" albuma gubi na vrijednosti, stoga ovo nije ništa drugo doli lista osobnih favorita, eklektična gomilica ostvarenja koja su mi zapela za uho tijekom proteklog desetljeća. Na njoj ima dosta uobičajenih sumnjivaca koje ćete pronaći po drugim publikacijama, ali i nekoliko ostvarenja koja smatram nepravedno zanemarenim. Uživajte!
50. Lee Gamble - Diversions 1994-1996 (PAN, 2012.)
"Diversions 1994-1996" je ambijentalni album napravljen od samplova jungle mixtapeova iz osobne kolekcije. Glazba na njemu zvuči doslovno zamrznuta u trenutku, simbolizirajući izblijedjelo sjećanje na rave od prije 15 godina. Godine pokazuju da ples nije samo ples, već i kolektivno iskustvo koje s osobama ostaje poput kakvog duha bolje, makar i hinjene prošlosti.
49. Daughters - You Won’t Get What You Want (Ipecac, 2018.)
U desetljeću u kojem je pojam "toksičnog maskuliniteta" ušao u svakodnevnu upotrebu, Daughters su snimili album koji noise rock, često zloglasno mizantropični i poglavito mizogini žanr, okreće naglavačke. Nihilistička oštrica okrenuta je prema unutra, a svi osobni strahovi predstavljeni su unutar savršeno uglazbljenih napadaja panike koji sjajno oslikavaju svu nelagodu suvremene egzistencije.
48. Frank Ocean - Channel Orange (Def Jam, 2012.)
U osam godina proteklih od "Channel Orange" Frank Ocean je postao kultna figura, snimio gotovo univerzalno hvaljeni "Blonde" i postao užasno utjecajan unatoč tome što ga gotovo i nije bilo pod svjetlima pozornice. "Channel Orange" ne odaje tu budućnost pop gurua, već prije svega predstavlja gorko-slatki dnevnik iznimno talentiranog mladića koji je u malo toga u ovom svijetu siguran kao u svoju glazbu.
47. Titus Andronicus - The Monitor (XL, 2010.)
"The Monitor" je album koji je lakše voljeti nego slušati. Njegov himički naboj omotan je u slojeve distorzije i višedjelne strukture pjesama. Ipak, koristeći alegoriju američkog građanskog rata, Patrick Stickles i ekipa su stvorili sliku suvremene Amerike kroz epski indie rock koji spaja nasljeđe Billyja Bragga, Brucea Springsteena, Husker Dü i hardcore u gustu, dinamičnu i napetu cjelinu.
46. Cloud Nothings - Attack on Memory (Carpark, 2012.)
Ovaj album spaja različite tradicije gitarističkog undergrounda - post punk, noise rock, indie rock - u cjelinu koja na glazbenoj razni priziva prošlost, ali na tekstualnoj i emotivnoj razini predstavlja sadašnjost. Prva pjesma se programatski zove "No Future No Past", a druga “Wasted Days”; obje, premda stilski različite, zrače jednakom izgubljenošću tipičnom za milenijalce. Uostalom, upravo zbog te zamrznutosti u trenutku, paralizirani između tuđe prošlosti i (ne)izgledne budućnosti, smo valjda toliko i zaokupljeni simulacijom nostalgije za nedoživljenim iskustvom pa čak i kad, kao u slučaju ovog albuma, ono sasvim sigurno nije pozitivno.
45. Idles - Joy as an Act of Resistance (Partisan, 2018.)
"Joy as an Act of Resistance" doista zaslužuje svoje ime jer kroz svih 12 pjesma uspijeva zadržati oštar, često sarkastičan, no nedvojbeno pozitivan ton. Ovaj album uspijeva tamo gdje slično usmjerena ostvarenja mogu lako pasti – uključuje slušatelja u svijet, a ne propovijeda o nekoj idealnoj slici. Idles ne dociraju, oni samo dokumentiraju svakodnevnicu i usput potvrđuju da žestoka gitaristička glazba može biti društveno osviještena, usmjerena prema vrijednostima feminizma, antifašizma, antirasizma, a da pritom uopće ne gubi na onom što se percipira kao "edgy" kvalitete. Dapače, upravo zbog njih dobivaju na oštrini.
44. Gaika - Security (Mixpak, 2016.)
Mladi londonski producent i reper Gaika na svom drugom mixtapeu "Security" uspješno povezuje mnogobrojne i raznolike zvukove afričke dijaspore u cjelinu koja istodobno plijeni paranoidnim mrakom i dislociranom seksualnošću. Preko basovima zaglušenih podloga Gaika i niz vokalnih gostiju izvode svojevrsni autoegzorcizam pretvarajući naglaske, vokalne manirizme i zvukovne tretmane u apstraktne svjedoke lokacija i događaja. Eros i tanatos plešu ovdje u ritmu industrijaliziranog dancehalla, vrlo često zaboravljajući gdje jedan završava, a drugi počinje.
43. Kendrick Lamar - Section.80 (TDE, 2011.)
"Section 80." nije dotjeran kao Lamarova kasnija ostvarenja. Nema ni ambiciju ni raskoš, ali je meni još uvijek nekako najdraži. Opuštena West Coast atmosfera prošarana povremenim uletima nesputanog mraka nagovijestila je kasniju brilijantnu karijeru, ali i ponudila nekoliko antologijskih pjesama poput "A.D.H.D.", "Keisha’s Song" ili "Rigamortus".
42. Shabazz Palaces - Black Up (Sub Pop, 2011.)
Jedno od onih ne baš čestih ostvarenja koja vam pokazuju koliko hip hop može biti slobodan. Shabazz Palaces su kreirali najluđi i najgušći afro cosmos nakon Sun Ra i Funkadelica, pokazavši koliko se daleko može otići s nekoliko jednostavnih digitalnih trikova i poliritmičnim bubnjanjem. Suprotno od očekivanja, njihova ekscentrična glazba ne dijeli nego spaja, isijavajući univerzalnu toplinu za koju nije potreban samo mozak, nego prije svega srce.
41. Sun Kil Moon - Benji (Caldo Verde, 2014.)
Mark Kozalek je do kraja desetljeća uspio prokockati kapital koji je stvorio s ovim albumom, fascinantnim ispovjednim modernim folk remek-djelom. Velika je to šteta, jer izgleda da na koncu nije shvatio da ne želimo samo slušati o TV-rasporedu, vijestima, prostati, boli u leđima i svakodnevnim svađama, nego o osjećajima koje svi ti naizgled nebitni događaji izazivaju u nama.
40. Nick Cave & Bad Seeds - Ghosteen (Bad Seed LTD, 2019.)
Melankolija spakirana u opreznu nadu. Meditacija unutar grča tuge. Artistički najhrabriji album Cavea i Seedsa ujedno je i emocionalno najogoljeniji. Nestao je onaj mladi ludi propovjednik, kao i sredovječni mistik, a ostao je shrvani otac koji mora nastaviti živjeti. Kad se već mora, može i s daškom opreznog optimizma.
39. Anohni - Hopelessness (Secretly Canadian, 2016.)
Nekadašnji komorni pop Anthony & The Johnsons zamijenjen je uznemirujućim elektronskim bombastom koji uz Anohni potpisuju dva predvodnika suvremenog glazbenog futurizma, Hudson Mohawke i Oneohtrix Point Never. Krajnji rezultat je moćan, konfrontacijski album na kojem se osobno neprestano isprepliće s političkim. Subverzivan, sirov, neočekivan i izravan, "Hopelessness" ne predstavlja samo novo, zasad nažalost nenastavljeno poglavlje jedne ionako velike i moćne karijere, nego je i jedan od najsugestivnijih prosvjednih albuma posljednjih godina.
38. Earl Sweatshirt - Doris (Tan Cressida/Columbia Records, 2013.)
Earlov prvi album demonstracija je moći. Premda ne posjeduje poremećenu energiju nastupnog mixtapea ili apstraktnu tugu "Some Rap Songs", "Doris" predstavlja Earla kao raznolikog, vrlo kompetentnog repera naoružanog istodobno mračnim, duhovitim i vrlo detaljnim stihovima. Sve to prije dvadesete.
37. Death Grips - The Money Store (Epic, 2012.)
Death Grips su tisuću smjerova odjednom, brutalni proizvod u potpunosti hiperaktivne kulture. Ovdje su se predstavili kao dvostruki srednji prst i korporacijama i undergroundu, izabravši opciju hodanja po oštrici kolektivnih percepcija, u razdoblju u kojem pop kultura polako, ali sigurno gubi tlo pod nogama, u kojem pojmovi undergrounda i mainstreama nisu samo vrlo često izmiješani i zamijenjeni, nego i postupno gube ikakvo konkretno značenje. U sedam-osam godina koliko je prošlo od ovog albuma, Death Grips su možda malo izgubili početnu oštricu, no ne zato što su omekšali, nego zato što se čak i na ovoliku količinu kaosa i energije čovjek ipak na koncu navikne.
36. Father John Misty - Pure Comedy (Sub Pop, 2017. )
U skladu sa svojim naslovom, "Pure Comedy" odražava komediju apsurda suvremenog života i predstavlja potpuni overload glazbenim i tekstualnim informacijama u izvedbi jedne namjerno lažne osobnosti. Gospodin Tillman se ovdje podjednako ruga samom sebi koliko i aktualnoj instant-kulturi i pritom stvara nešto što je danas sve rjeđe – namjerno polarizirajuće ostvarenje koje od slušatelja očekuje reakciju.
35. A Tribe Called Quest: We got it from Here… Thank You 4 Your Service (Epic, 2016.)
"We got it from Here… Thank You 4 Your Service" funkcionira kao dvostruki rekvijem. Na prvoj, očitoj razini za sam bend, a na drugoj za san o post-rasnoj Americi. Glazbeno gledano, Q-Tip, Ali Shaheed Muhammad i Jarobi White uspjeli su povezati svoje boom bap korijene s modernijim organsko-psihodeličnim tendencijama kako bi na koncu dobili ostvarenje koje, unatoč dosluhu s duhom vremena, ipak značajno odudara od mainstream krajolika i stoga zvuči potrebnije. Učinite si uslugu i poslušajte kompletan opus ovog benda.
34. Run the Jewels - RTJ3 (Run the Jewels, 2016.)
Killer Mike i El-P su u zrelim godinama postigli napon izvođačke snage oboružani mladenačkom energijom i veteranskim iskustvom dosegnuvši popularnost kakvu su godinama mogli samo sanjati. Istovremeno, u njihovim rukama često zloupotrebljavane riječi poput "osviješten" ili "neznalica" gube svoja značenja i postaju tek sastojci verbalnog Molotovljevog koktela koji serviraju na svojim albumima.
33. Jamila Woods - Legacy! Legacy! (Jagjaguwar, 2019.)
Woods ne moralizira niti dijeli zakašnjele lekcije iz povijesti, već koristi biografije i djela kako bi isplela mrežu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti afroameričke zajednice. Pjesme su fokusirane i konkretne, bez obzira što se oslanjaju prije svega na sinkopiranu instrumentalizaciju i bogate slojeve syntheva. S druge strane, ta atmosferičnost ni u jednom trenu ne pojede ni instrumentalizaciju ni jasnoću vokala pa su pjesme istodobno iznimno pamtljive, a opet slojevite i pogodne za višestruka slušanja.
32. Radiohead - A Moon Shaped Pool (XL, 2016.)
Radiohead više ništa ne moraju dokazivati i ovo je u određenom smislu njihov najopušteniji album. Istodobno, u pitanju je vjerojatno i njihovo najmelankoličnije ostvarenje, koje na trenutke odaje tonove zlokobne konačnosti. Aranžmani su gusti, kompleksni, prepuni orkestracija koje refereriraju na niz moderno-klasičnih skladatelja dvadesetog stoljeća i više od svega odaju skladateljsko iskustvo Jonnyja Greenwooda stečeno na filmskoj glazbi. Nijedan pop rock bend u povijesti nije ostario ovako dostojanstveno.
31. Kanye West - Yeezus (Def Jam, 2013.)
Kako godine odmiču, tako se "Yeezus" sve više čini kao Kanyeova posljednja velika izjava i zvukovna transformacija. Abrazivan i drzak, u pitanju je album na kojem se činilo kao da autor stvarno vjeruje da je utjelovljenje Boga, a ne tek kao da u to sam sebe uvjerava jer je zapravo beskrajno nesiguran.
30. Kendrick Lamar - Good Kid, M. a.a. d City (Top Dawg, 2012.)
Album na kojem se Kendrick Lamar predstavio ne samo kao obećavajući reper sposoban napisati dobru pjesmu, već i kao izniman pripovjedač koji želi biti glas generacije. Malo koji hip hop album u ovom desetljeću djeluje tako filmski promišljeno i zaokruženo kao ovaj.
29. Slowthai - Nothing Great About Britain (Method Records, 2019.)
Godinama me ni jedna britanska hip hop ploča nije oduševila kao Slowthaijev debi. Istodobno sirov, energičan, ali i promišljen i osoban, ovaj album mladog MC-ja predstavlja kao gotovo savršenu sintezu punkerske anarhoidnosti i reperske verboznosti. Možda je baš zahvaljujući toj mješavini stavova uspio uhvatiti aktualni trenutak u Britaniji kao malo tko drugi.
28. Sons of Kemet - Your Queen Is a Reptile (Impulse, 2018.)
Saksofonist Shabaka Hutchings je rijetko viđena sviračka i autorska sila, a "Your Queen Is a Reptile" je kruna njegovog opusa rastegnutog kroz nekoliko, podjednako dobrih bendova. Jazz album koji zvuči klupsko ostvarenje, politički album (skoro) bez tekstova, u pitanju je pomalo paradoksalno ostvarenje, spoj tradicionalnog i futurističkog koji se neće tako lako ponoviti.
27. LCD Soundsystem - American Dream (Columbia, 2017.)
Povratnički album Jamesa Murphyja i njegovih LCD Soundsystem prije svega je veliko ljubavno pismo New Yorku. Prepun širokih poteza i vođen neskrivenim naklonom osobnim herojima poput Suicide, Talking Heads, New Order i Bowieja, "American Dream" uzima prostora koliko mu treba, čak i kad se čini da za to nema jasno definirane i opravdane potrebe. U deset pjesama na 74 minute našlo se mjesta za brojne ritmičko-repeticijske vježbe, ali i melankolično gorke Murphyjeve tekstove koji kao da nekim neimenovanim instancama poručuju da se kozmopolitski duh grada ne može slomiti.
26. Sufjan Stevens - Carrie & Lowell (Asthmatic Kitty, 2015.)
"Carrie & Lowell" je album koji je potvrdio da Sufjan Stevens nije samo iznimno talentirani multiinstrumentalist sklon eksperimentiranju i ambicioznim idejama, već i kantautor sposoban prenijeti duboko osobne stvari na slušatelje. Delikatan i tih, ovo je album čija ogoljela emocionalnost ne prestaje rezonirati i dugo nakon slušanja.