Search

Now playing: The Smile, Kendrick Lamar, The Black Keys, The Chainsmokers, Florence...

Mislim da nikad dosad nije bilo više znakova za repeat unutar jednog tjedna.



The Smile - A Light for Attracting Attention (XL)

Glavno pitanje koje mi se nameće nakon slušanja debija The Smile je - zašto ovo nije Radioheadov album. Odgovor imaju samo Thom Yorke i Jonny Greenwood, no mimo toga “A Light for Attracting Attention” najbolji je side projekt članova Radioheada dosad. Jasno je ukorijenjen u sve tendencije razvijene od “Kid A” naovamo, ali podebljan jazz uplivima bubnjara Toma Skinnera i Greenwoodovim filmskim pristupom zbog kojeg od power trio formata ostaje samo power. Oni koji ne vole Radiohead nemaju što tražiti ovdje, no ljubitelji će naći niz detalja koje će reinterpretirati i povezati uz opus benda. ⟳


Kendrick Lamar - Mr. Morale & The Big Steppers (Top Dawg Entertainment)

Na svom petom albumu Kendrick Lamar se iz petnih žila se trudi uvjeriti da nema mesijanski kompleks, ali i dalje sve što radi ima propovjedničku i pokroviteljsku crtu, čak i kad potroši pola albuma na isticanje svojih mana. Biti pametnjaković je Kendricku u krvi jednako koliko i biti kreten Kanyeu. Isto tako Kendricku je najlakše bilo snimiti album s 12 varijacija na “Alright” i svi bi govorili da je genij. Umjesto toga napravio je album koji se sluša s grčem u želucu. Veliki albumi - događaji u hip hopu najčešće dolaze vezani uz jedan jasno iscrtani promotivni narativ i ideju albuma. Ovdje ih ima masu i o puno njih - zlostavljanju, među ovisnim vezama, nasilju u obitelji, homofobiji, psihoterapiji, mizoginiji - se u pravilu ne snimaju hip hop albumi, barem ne oni koji završe na prvom mjestu Billboarda. Dosta se već ispisalo o tome što je sve ovdje napravljeno krivo, no i dalje ostaje činjenica da nitko od mainstream repera posljednjih desetak godina nije snimio ništa toliko potresno kao što je “Mother I Sober”. Nakon tri univerzalno hvaljena ostvarenja Lamar je snimio album koji je teško voljeti i o kojem je nemoguće ne imati mišljenje, ali ga je isto tako teško izbaciti iz glave. ⟳


The Black Keys - Dropout Boogie (Nonesuch)

Vrlo je prigodno da Billy Gibbons gostuje na ovom albumu jer njegov topli groove jako vuče na ZZ Top prije MTV slave. Nažalost, to ne znači da nudi išta više od ugodnog njihanja u ritmu. Puno bolje od “Let’s Rock”, posljednjeg albuma originalnog materijala, ali daleko od hitoidne forme s početka desetih. ⏯


The Chainsmokers - So Far So Good (Columbia)

Najgori EDM pop duo desetih otvorio je novo desetljeće ovim vrlo optimistično nazvanim albumom na kojem su se toliko ohrabrili i povjerovali u svoje autorske mogućnosti da prvi put nemaju gostujuće vokaliste ni na jednoj pjesmi (nije ni da im trebaju pored ovoliko nepodnošljivog vokalnog procesuiranja). Rizik se izgleda isplatio, jer je ova audio abominacija zaradila najbolju ocjenu za neki njihov album na Rate Your Music - respektabilnih 1. 84 od 5.0. Obzirom da su svoj bljutavi generički EDM začinili još očajnijim emo rap i pop punk natruhama, još su dobro prošli. Ovo skoro da zaslužuje preporuku zbog toga koliko je loše. ⥄


Florence and the Machine - Dance Fever (Polydor)

Peti album Florence and the Machine otvara se fenomenalnom “King”, koja mi je odmah probudila nadu da će biti nešto više od epskog kiča prethodnih dvaju albuma. Nažalost, to se nije dogodilo i album prečesto upada u prepoznatljive “florencizme” raskošnih, ali statičnih aranžmana i lijepih, ali rijetko emocionalno prodornih vokalizacija. Jasno mi je da ambivalentnost ocrtana u tekstualnim motivima, ali to nije razlog za niz jednoličnog trailer popa u koji album vrlo brzo upadne. No, moglo je i daleko gore. ⏯



Obongjayar - Some Nights I Dream of Doors (September)

Nigerijsko-londonskog izvođača Obongjayra sam kao i mnogi prvo primijetio na gostovanjima kod Dannyja Browna i Lil Simz. Njegov dugosvirajući prvijenac je teško opisati jer se sastoji od smjese soul, pop, afrobeats, jazz i gospel utjecaja, ali je sve povezano vokalnom izvedbom koja instatno plijeni pažnju. Užasno sam loš prognozer, ali ako ovaj tip ne postane velika zvijezda, bit ću jako iznenađen. ⟳


Terror - Pain into Power (Pure Noise)

Osmi album hardcore veterana traje 18 minuta i svejedno uspije umoriti svojim tvrdoglavim inzistiranjem na chugga chugga rifovima i “motivacijskim” tekstovima za koncerte i agresivni fitness. Ne znam zašto, ali ovakav tip glazbe mi nekako uvijek bolje djeluje na papiru nego u zvučnicima, čak i kad je isporučen u ovako kompaktnom formatu. ⥄


Kevin Morby - This Is A Photograph (Dead Oceans)

Kevin Morby majstor je nenametljivog folk rocka koji s opetovanim slušanjima postaje sve kompleksniji. “This Is A Photograph” nije iznimka od tog pravila. Album vas uvuče u svoju opuštenu atmosferu i potom vas iznenadi egzistencijalističkim opservacijama koje ne biste očekivali preko ovako slatkastih melodija. Stara kantautorska taktika, ali skoro uvijek pali. ⟳


Helms Alee - Keep This Be the Way (Sargent House)

Helms Alee, trio iz Seattlea, svira mješavinu sludge metala, noise rocka i dream popa koja plijeni svojim brojnim promjenama dinamike i zanimljivim aranžmanskim riješenjima. Preporuka za ljubitelje žanrovski agnostične žestoke glazbe. ⟳


Quelle Chris - DEATHFAME (Mello Music Group)

Alternativni hip hop koji MC i producent Quelle Chris radi sad već više od desetljeća jako ovisi o vašem raspoloženju i otvorenosti prema humoru baziranom na opservaciji svakodnevnice i ogromnim dozama sarkazma. “Deathfame” se podjednako oslanja na ekscentričnu klimavu produkciju koliko i na ekspresivni stil repanja koji gore navedene attribute dovodi do logičnog ekstrema. Preporuka za ljubitelje drukčijeg hip hopa. ⏯


132 views