Vrlo je malo mjesta za “zlatnu sredinu” u ovotjednom now playingu. Par izvrsnih ostvarenja i par uvjerljivih kandidata za najgori album godine.
The Mountain Goats - Bleed Out (Merge)
John Darnielle često albume orijentira oko vrlo specifičnog koncepta pa je tako “Bleed Out” posveta akcijskim filmovima iz osamdesetih. Fascinira lakoća kojom Darnielle pretvara klišejizirane onelinere u emocijama nabijene pjesme/priče. Aspektom naslanjanja na estetiku žanrovskog filma, “Bleed Out” se nadovezuje na njegove recentne romane “Internal Harvester” i “ Devil House” u kojima VHS kultura također igra bitnu ulogu. No bez obzira radi li se o metalu, Dungeons & Dragons, hrvanju ili gotičarima, Darnielle nikad ne koristi reference kao puke označitelje konzumerske nostalgije kao što je to čest slučaj u suvremenoj popularnoj kulturi. On pomoću njih gradi autorski svijet napučen ljudima kojima pop kultura predstavlja bijeg od stvarnosti. Malo koji suvremeni autor u bilo kojem izričaju toliko konzistentno piše o marginalcima, a da pritom nikad ne upadne u zamku pukog gimmmicka. ⟳
Sun’s Signature - Sun’s Signature (Partisan)
Prvi značajniji autorski projekt Elizabeth Fraser nakon raspada Cocteau Twins prije skoro dvadeset pet godina neće razočarati poklonike njenog jedinstvenog vokala. Fraser i Damon Reece postavili su Sun’s Signature kao kozmičko pastoralni projekt folk pjesama koje dolaze s nekog drugog planeta na kojem gravitacija ne postoji. To je sasvim dovoljno za i više nego pozitivan dojam. ⟳
Danger Mouse/Black Thought - Cheat Codes (BMG)
Dugo najavljivana suradnja svestranog producenta Danger Mousea i Black Thoughta iz The Rootsa prigodno je organski komad jezičavog boom bapa kakav se mogao i očekivati od uključenih. “Cheat Codes” ponosno je staromodan, ali energičan, uvjerljiv, koherentan i gust hip hop koji pokazuje snagu klasicističke forme žanra, čak ako ga nužno i ne gura naprijed. ⟳
Cass McCombs - Heartmind (Anti)
Novi album kantautora Cassa McCombsa pomalo je meandrirajuća meditacija o životu, smrti i stvaralaštvu. McCombs ovim temama ne pristupa s dozom grandioznosti kakva obično prati sličnu tematiku. Dapače, njegov opušteni, lagano jammmasti folk rock predstavlja itekako ugodno kasnoljetno slušanje. ⟳
Megan Thee Stallion - Traumazine (1501 Certified Entertainment)
Megan Thee Stallion ima jasan jednostan flow i energičnu izvedbu, no njenom drugom studijskom albumu kronično nedostaje raznovrsnosti u odabiru beatova i varijacija u prikazu željene persone. Nekoliko pjesama, poput izvrsne uvodne “NDA”, ističe se minimalizmom i oštrinom koji je izdiže iznad prosjeka aktualne konkurencije. S druge strane, potpuno promašeni crossover pokušaji poput “The Sweetest Pie” s Duom Lipom pokazuju koliko je ulogu “ženskog repera” određuje industrija koja uvijek želi paradoksalnu i zapravo nepotrebnu pomirbu između “provokativnosti” i pogodnosti za radijska emitiranja i generacijski široku publiku. ⥄
Kiwi Jr. - Chopper (Sub Pop)
Treći album ovog kanadskog bendau tri godine zgodan je synthom obojani power pop. Producent Dan Boeckner iz Wolf Parade unio je dosta energične pseudo new wave energije koja krasi i nekoliko njegovih side projekata pa nije teško zaključiti da je “Pavement susreće The Cars” zvuk ovog albuma uspješan potez za ovaj radišni, ali zasad još uvijek nedovoljno upečatljiv bend. ⏯
Motorpsycho - Ancient Astronauts (Stickman)
Norveški psihodeličari Motorpsycho su jedan od onih suludo produktivnih bendova da je teško držati korak s njihovim izdanjima, no ispada da svaki put kad obratim pažnju pogađaju moj ukus gotovo bez greške. “Ancient Aliens” je moćan, slojevito aranžiran motorički rock kakav se brojni stoner bendovi često trude raditi i gotovo uvijek promaše. ⟳
I Prevail - True Power (Fearless)
I Prevail proslavili su još prije prvog albuma metalcore obradom “Blank Space” Taylor Swift i ta pragmatična crta proteže se u nastavku njihove karijere. “True Power” najbliže je onom što Amerikanci pomalo posprdno nazivaju butt rock, suvremeni radiofonični hard rock koji ima iznimnu prođu na digitalnim i zemaljskim rock stanicama i raznim “provincijskim” festivalima, dok izvan tih granica uglavnom izaziva podsmijeh. Ne bez razloga, njihov složenac metalcore breakdownova, repanja, boy band vokala, vrištanja i raznih elektronskih umetaka vrlo brzo se razotkrije u svojoj formulaičnosti. Slušati samo ako ste ljubitelj takvog zvuka ili perverzni mazohist s sklonošću nu metal kiču poput mene. ⥄
Five Finger Death Punch - AfterLife (Better Music)
Kad smo kod butt rocka, Five Fingers Death Punch najgori su američki rock bend dvadesetprvog stoljeća. Čak i ako zanemarite nepodnošljivu american exceptionalism politiku i mačo preseravanje koje Ivan Moody i kompanija prodaju vojnicima i onima koji se tako osjećaju, ostaje činjenica da su nevjerojatno slab bend. Često oslanjanje na obrade odavno je otkrilo siromaštvo autorstva, no pravi užas nastaje kad su oslonjeni na originalne kompozicije kao ovdje. Disturbed su Radiohead za ove likove. Trebam napomenuti da je u pitanju i jedini bend u povijesti mojih slušateljskih navika čiji nijedan album ne mogu poslušati u komadu iz jednog pokušaja bez obzira koliko se trudio. Prije bih uspio progutati šaku cijelih Carolina Reaper papričica nego poslušati “AfterLife” odjednom, a to puno govori. ⥄
Motionless in White - Scoring the End of the World (Roadrunner)
Ovotjedni segment “Karlo iz nikom jasnog razloga preslušava suvremeni hard rock” zaključujemo šestim albumom ovog gothic/industrial/metalcore kičeraja. Ako se pitate zašto svi godinama trube da je gitarska glazba mrtva, onda ovakva navodno “žestoka” i “moderna” glazba dobro ilustrira zašto. Ne mislim da je eklekticizam loš, dapače, poželjan je, ali ovakvo izrazito kalkulirano posvajanje svega od synth popa, EDM-a do zvučnog dizajna iz video igara - sve kako bi se nedostatak ideja maskirao u tobožnju evoluciju - zbilja zvuči kao smrtni hropac žanra. ⥄