Druga ovogodišnja tjedna inventura donosi hrpu prosječnih ostvarenja i jedno jako ugodno iznenađenje.
The Lumineers - Brightside (Dualtone)
Pretpostavljam da nije lako biti one hit wonder. Što god radili, The Lumineers će uvijek biti oni "Ho Hey" tipovi. Glavni problem njihovog perolakog folk rocka nije banalnost, nego nesposobnost da tu banalost svaki put učine jednako pamtljivom. Raditi glazbu nalik na jinglove puno je teže nego što izgleda. Njihov četvrti album jasna je ilustracija te teze. Naglašena želja da ih se shvati ozbiljno navela ih je da zvuče kao The National u Kidz Bop verziji. Vratite se poskočicama. ⥄
Cordae - From A Bird's Eye View (Atlantic)
Cordaeov drugi album savršeno je opisao Tom Breihan u svojoj hip hop kolumni pa ću samo dodati da me privukla "Jean Michel" instrumentalom nalik na Radioheadovu "Pyramid Song". Upravo u tome i jest problem "prestižnog" rapa o kojem Breihan piše; Cordae je kompetentan reper koji želi biti više od još jednog trapera u nizu, potencijalni "novi Kendrick", no zasad nema viziju za više od gomile stihova na temu "moj bankovni račun i ja". Raskošna produkcija također djelomično odmaže koliko god da je uhu ugodna, jer album nakon dvadeset minuta potone u glazbu za predvorja luksuznih zgrada. ⥄
Broken Social Scene - Old Dead Young: B-Sides & Rarities (Arts & Crafts)
Čak i potpuno raštrkana kolekcija rariteta Broken Social Scene nadmašuje devedeset posto indie rock produkcije. U prilog bendu ide i činjenica i da im je upravo raštrkanost oduvijek najbolje stajala, dajući im auru neuhvatljivosti i nepredvidljivosti kakve ovakav tip eskapističkog, sanjivog benda rijetko ima. ⏯
Garcia Peoples - Dodging Dues (No Quarter, 2022.)
Kao i svaki jam band koji drži do sebe Garcia Peoples su bolji što su dalje od konvencionalne strukture. No ova relativno koncizna kolekcija šarmatnog psihodeličnog popa svjedno plijeni predivnim gitarskim pasažima i kristalno čistom, ali svjedno mesnatom produkcijom Matta Sweenya. ⏯
Daniel Blumberg - The World To Come (Original Motion Picture Soundtrack) (Mute)
Nekadašnji frontman indie rock benda Yuck okupio je sjajnu ekipu avangardnih glazbenika poput Peter Brötzmanna, Josephine Foster i Stevea Noblea za svoj debi filmskog kompozitora na romantičnoj drami Mone Fastwold. Kad se u priču doda i Peter Walsh, producent novijih albuma Scotta Walkera, čovjek bi očekivao snažnije, nekonvencionalnije ostvarenje. No i ovako je u pitanju solidan score, donekle pod utjecajem Cartera Burwella i Jonnyja Greenwooda koji su ovaj tip komorne glazbe za kostimirane indie drame doveli do savršenstva. ⏯
Elvis Costello & Imposters - The Boy Named If (Capitol)
Ovaj album je je uvjerljiv povratak "napetom" power pop zvuku ranih albuma, no ni nakon trećeg slušanja se ne mogu pošteno zakačiti za bilo koju pojedinu pjesmu. To ne znači da album ne valja, samo da nije "My Aim is True" ili "This Years Model" , što ni ne treba biti. ⏯
Boris - W (Sacred Bones)
"Ambijentalni" nastavak na prošlogodišnji agresivniji "No" nije toliki odmak za ovaj produktivni japanski trio koliko bi se dalo naslutiti po promo materijalu. U jednom trenutku se opet potpuno uključe u očekivani zid buke pa dobijemo ono što i očekujemo. Kao i kod većine njihovih albuma, glavni problem je nedostatak držanja zacrtanog koncepta. No, oni koji već otprije vole Boris sigurno ih ne vole zbog koheretnosti. ⏯
Anxious - Little Green House (Run For Cover)
Hvaljeni debi mladog emo benda vrišti crossover potencijalom. Zarazne melodije, višeglasja, svijetle gitare, sve potrebno za uspjeh je tu, posebice u razdoblju kad je pop punk ponovno in. Da živimo u razdoblju opisanom u sjajnoj knjizi "Sell Out" Dana Ozzija, veliki izdavači bi već kucali na vrata. No i ovako uskoro očekujem puno više od 40 tisuća mjesečnih slušatelja na Spotifyu koliko ih trenutno imaju. ⏯
Foxtails - Fawn (Skeletal Lighting)
Četvrti album screamo kvarteta Foxtails zadiobio je pažnju Anthonya Fantana, ali i notorno oštre zajednice Rate Your Music gdje trenutno kotira kao šesti najbolji album vrlo mlade godine. Njihov mix screama, midwest ema pojačan je vrlo intezivnom, divljom violinom, no glavna vrlina je agresivni, emocionalno nabijeni vokal basistice Megan Cadena-Fernandez koji svemu daje ogromnu dozu autentičnosti. ⟳
Yard Act - The Overload (Island)
Na prvu mi ovaj bend iz Leedsa zvuči kao pokušaj britpopifikacije aktualnog post punk vala. Vjerojatno će sljedeća slušanja izvući pozitivnije dojmove, kao i u slučaju lanjskih albuma TV Priest i Shamea. Čak i kad je predvidljiv, ovaj aktualni val mladih post punk bendova je i dalje jedna od zanimljivijih stvari u gitarskoj glazbi trenutno. ⏯