Nakupilo se dosta velikih izdanja u ovih nekoliko preskočenih tjedana. Krenimo.
The 1975 - Being Funny in a Foreign Language (Dirty Hit)
The 1975 su povukli neočekivani potez i objavili svoj najkompaktniji album dosad. Za većinu drugih bendova to bi značilo i automatsku pohvalu, no ovaj bend je dosad živio od ekscesa, nepredvidljivosti i neujednačenosti pa se niz dopadljivih, rječitih pop pjesama čini kao nepotrebno povlačenje ručne. ⥄
Taylor Swift - Midnights (Republic)
Slično kao Matty Healy, Taylor Swift želi puno toga reći, ali uvijek se vrati na omiljenu temu - sebe. Oba albuma imaju tendenciju igrati na percipirane dosadašnje snažne točke, ali i producenta Jacka Antonoffa, čiji se stil sve više svodi na gušenje ekscentričnosti izvođača i utapanje u sirupasti synthpop koji lijepo zvuči, ali se vrlo brzo izgubi u šarenoj izmaglici. Kao i kod The 1975, najveći problem je zapravo ta agresivna prosječnost u kojoj su sve nepredvidljive tendencije odstranjene, ali isto tako nema ni istinskih ljepljivih pop trenutaka. ⥄
Arctic Monkeys - The Car (Domino)
Arctic Monkeys spustili su se na zemlju nakon retrofuturističkog “Tranquility Base Hotel & Casino”, no “The Car” i dalje namjerno bježi od izravnosti “AM”, možda i najkomercijalnijeg rock albuma posljednjih desetak godina. Alex Turner i dalje se drži falseta i raskošnog orkestralnog zvuka koji podjednako duguje Isaacu Haynesu i Scottu Walkeru pa bend istodobno uspijeva zvučati paranoidno i senzualno. ⟳
Wild Pink - ILYSM (Royal Mountain)
Wild Pink se već album-dva čine kao bend koji zaslužuje puno veću publiku. Prekrasni “ILYSM” svojevrsni je blockbuster iz paralelnog svijeta u kojem su “Yankee Hotel Foxtrot” i “Yoshimi Battles the Pink Robots“ dosegnuli dijamantne naklade. Vođa benda John Ross nastanio je album dirljivim, emotivnim i zvukovno širokim pjesmama koje gotovo sve predstavljaju tračak nade u standardnoj crnoj prognozi egzistencije. ⟳
Red Hot Chili Peppers - Return of the Dream Canteen (Warner)
Najpozitivnija stvar kod ovog albuma u odnosu na “Unlimited Love” iz travnja je to što se ovog puta čini da je i John Frusciante bio u studiju i da bend još uvijek voli svirati skupa. Pjesama i smisla pak ima sve manje. ⥄
Slipknot - The End, So Far (Roadrunner)
“The End, So Far” predstavlja barem dva koraka unazad u odnosu na vrlo dobar “We Are Not Your Kind”. Istodobno, on potvrđuje da je bend itekako voljan eksperimentirati nakon svih ovih godina. Uvodna “Adderall” najbolji je primjer toga, s pseudo-eltondžonovskim klavirskim dionicama. No, bend se tijekom jednosatnog trajanja ipak oslanja na prepoznatljive obrasce koji koliko god bili solidni ostavljaju puno manje iznenađenja za slušatelja, dok istodobno ne nude nekadašnju mladenačku energiju. ⏯
Dry Cleaning - Stumpwork (Rough Trade)
Na svom drugom album Dry Cleaning ne rade ništa posebno drugačije u odnosu na odličan prošlogodišnji prvijenac “New Long Leg” osim što se puno primjetnije naslanjaju na slacker estetiku gitarskog rocka devedesetih. Bend je melodičan i dinamičan, no krajnji dojam ponovno ovisi o specifičnom vokalnom stilu Florence Shaw. Njena stilizirano monotona izvedba itekako ostavlja dojam, ali svjesno ograničava doseg. Bilo kako bilo, nakon drugog ili trećeg slušanja njene opservacije, igre riječi i apsurdizmi postaju svojevrsne efemerne mantre koje govore o suvremenoj svakodnevnici daleko više od podosta angažiranije, energičnije glazbe. ⟳
Gilla Band - Most Normal (Rough Trade)
Gilla Band donedavno su bili poznati kao Girl Band, no i dalje ne odustaju od svog omiljenog trika - noise rock bend svira techno. Koristeći taj jednodimenzionalan, ali abrazivan i vrlo efektan trik, “Most Normal” zvuči repetitivno i dezorijentirajuće. No, dok većina post punk i noise rock bendova djeluje smrtno ozbiljno, Gilla Band neprekidno ubacuju elemente glazbenog i tekstualnog humora koji omekšava i najčudnije teksture i tendencije. ⏯
Ripped to Shreds - Jubian (Relapse)
Rijetko se nađe death metal album koji djeluje i tradicionalno i svježe kao novi album kalifornijskog kinesko-američkog benda Ripped to Shreds. Okupljeni oko gitarista, vokalista i glavnog autora Andrewa Leeja, Ripped to Shreds spajaju narodne legende iz pradomovine s pristupom nasljeđu žanra koji unutar nešto više od pola sata uspijeva spojiti sirovu agresiju ambicioznu višedjelnu kompoziciju bez imalo praznog hoda. ⟳
Birds in Row - Gris Klein (Red Creek)
Francuski post hadcore band Birds in Row emocionalno je najbliži iscrpljujućoj izrazvnosti Touche Amore, ali na “Gris Klein” dodaju neočekivani ritmični, plesni moment koji im daje dozu prijemčljivosti kakvu ovakva glazba obično ne posjeduje. ⟳