Od navodnih industrijskih plaćenica do dva tipa koji rade techno album za slušanje u pozadini otmjene večere.
Jack White - Fear Of Dawn (Third Man Records)
Trećim samostalnim albumom "Boarding House Reach" Jack White se odmaknuo od reputacije retro fetišista koju je godinama brižno kultivirao. Nesputani pristup tog albuma pretočen je ovdje nešto kohezivniji format. "Fear of A Down" ni kvalitetom ni atmosferom nije ujednačen, ali istodobno sadrži neke od najkreativnijih hard rock momenata posljednjih godina. ⏯
Calexico - El Mirador (City Slang)
Calexico ni na dvanaestom studijskom albumu ne odustaju od dobro uhodane fuzije latinoameričke glazbe i americane. Jednadžba je ovog puta malo više nego inače pomaknuta u latino stranu s nekoliko vrlo plesnih trenutaka. "EL Mirador" je daleko od najboljeg izdanja Calexica, no iznad prosjeka zadnjih nekoliko albuma na kojima su se trudili približiti konvencionalnijem pop rock zvuku, što se tijekom godina pokazalo kao valjda jedina stvar koju ne uspijevaju uvjerljivo izvesti. ⏯
billy woods - Aethiopes (Backwoodz Studioz)
billy woods i Preservation vas na "Aethiopes" uvlače u svoj pažljivo osmišljeni noirovski svijet i ne puštaju vas četrdeset i pet minuta. Semplovi se odmataju nekim svojim unutarnjim ritmom, rime nalikuju na križanac propovijedi i slam poezije, a konvencionalne strukture strofa - refren - strofa nema ni u primisli. Ipak kroz gostovanja EL-Pja, Mikea Ladda i Quelle Chrisa jasno je ocrtana višedesetljetna linija underground hip hopa. Briljantno. ⟳
Orville Peck - Bronco (Columbia)
Prelaskom sa Sub Popa na Columbiju Orville Peck je dobio priliku za suradnju s country producentom Jayom Joyceom koji je njegovoj glazbi podario sjaj klasičnog Nashvillea. No neka pitanja ostaju otvorena, dodatno naglašena raskošnom neotradicionalnom produkcijom. Naime Peck jaše vrlo tanku granicu između parodije i posvete, dodavši svom dosadašnjem royorbinsonovskom vokalu neskrivene elvisizme čime stvari prilaze još bliže teritoriju čistog campa. No bio ozbiljan u svojim namjerama ili ne, Peck je i dalje bolji od barem 80 posto country mainstreama. Također ostaje vidjeti može li country publika doista dugoročno prihvatiti maskiranog kanadskog gay kauboja i lansirati ga u vrh žanrovskog mainstreama. ⏯
Kae Tempest - The Line Is a Curve (American)
Fantastičan novi album Kae Tempest možda nema zaokruženost prethodnika "The Book of Traps and Lessons", ali i dalje predstavlja nevjerojatno snažan i artikuliran poetski glas. Tempest i producent Dan Carey se ponekad približe pop strukturi kao u singlu "More Pressure", no nikad ne žrtvuju detaljizirani tekstualni i zvukovni pristup koji njihovu suradnju čini jedinstvenom. ⟳
Wet Leg - Wet Leg (Domino)
Pomalo je interesantno kako se nesretna etiketa "industry plant" (u osnovi "sell out" za Gen Z) lijepi uglavnom na izvođačice. Najnoviji primjer je britanski indie rock duo Wet Leg, optužen da se ukrcao na sprachensang val aktualan na tamošnjoj sceni posljednji godina. No iako posuđuju elemente stila za svoj viralni hit "Chaise Lounge", Wet Leg isto tako ni ne skrivaju svoje pop aspiracije. Drugim riječima usporediti Wet Leg i Dry Cleaning jednako je kao usporedba Franz Ferdinand i Liars ranih nultih. To što bendovi crpe inspiraciju iz sličnih izvora ne znači da to rade na jednak način i s istim namjerama. Njihov istoimeni prvijenac uvjerljiv je komad poletne, drske naglašeno adolescentske i vrlo pitke zabave i sadržajem samo što ne vrišti "nije za starije od 25". Meni je to sasvim u redu. Svaka mladost ima pravo na nešto svoje. ⏯
Wet Tuna - Warping All by Yourself (Three Lobbed)
Drugi "mokri" ovotjedni bend pak ne može biti drugačiji. Wet Tuna projekt je neumornog free folk veterana Matta Valentina koji je pod raznim imenima potpisao na desetke albuma tijekom proteklih dvadesetak godina. "Warping All By Myself" specifičan je po tome što u prepoznatljivi psihodelični/jam izričaj dodaje zamjetnu dozu funk utjecaja čime album postaje nepretenciozna, opuštena, ali vrlo sveobuhvatna posveta ranim sedamdesetima. ⏯
Fivio Foreign - B.I.B.L.E. (Columbia)
Fivio Foreign je naslijedio pokojnog Popa Smokea na mjestu najveće komercijalne nade bruklinskog drilla. B.I.B.L.E. vam tu ideju pokušava utuviti u glavu tijekom svog cijelog gotovo jednosatnog trajanja. No što je zapravo sadržaj? Autotune vokaliziranje preko klizećih 808 bas linija koje su na putu da se izližu brže od siktećih trap hi-hatova, pseudo gospel atmosfera posuđena od Kanyea, inače izvršnog producenta albuma i upotreba niza super prepoznatljivih semplova koji služe kao legitimacija vjerojatno izdašnog budžeta i crossover pop potencijala. Kod ovakvog navodno sirovog uličnog hip hopa uvijek je problem udaljavanje od skromnih početaka jer svaki komercijalni ustupak djeluje kao glamurizacija i eksploatacija stvarnih problema. ⥄
HEALTH: DISCO4 :: PART II (Loma Vista)
HEALTH su Santana darkerskog undergrounda, serijski suradnici koji se ne boje širokog žanrovskog raspona. Na papiru "DISCO4::PART II" ne bi trebao biti ovako koherentan, no HEALTH svakoj suradnji pristupaju tako da poštuju senzibilitet suradnika, ali ne žrtvuju svoj industrial goth zvuk. Preporuka za sve one koje zanima što bi bilo kad bismo spojili "The Downward Spiral", "Mezzanine" i suvremenu hyperpop estetiku. ⏯
Plastikman & Gonzales - Consumed in Key
"Consumed In Key" dočekan je na nož, što me i ne čudi jer je u pitanju suradnja dvaju poznatih, ali vrlo različitih glazbenih ekscentrika, techno gurua Richieja Hawtina i klavirskog trola Chillija Gonzalesa. U pitanju je "remiks" Hawtinovog minimal techno klasika "Consumed" iz 1998. na kojem se čini da je Gonzales dodao svoje jazzy improvizacije. Nisam skroz siguran zašto ,ali meni se album zapravo jako sviđa, možda jer volim ovakve potpuno nesuvisle spojeve. Isto tako je potpuno točno da album zvuči kao klavirske improvizacije preko albuma koji svira iz susjedne sobe. ⥄