Search

Now playing: Ho99o9, Jenny Hval, Ghost, Gang of Youths, Band of Horses, Benny The Butcher...

Nakon dvotjedne pauze vraćam se tjednom pregledu novih izdanja standardno eklektičnim izborom.


Izdanja koja slijede popraćena su nekim od ova tri simbola:

⥄ vrijedno preskakanja

⏯ vrijedno slušanja

⟳ vrijedno ponovnog slušanja



Ho99o9 - Skin (DTA Records/Elektra)

Čim sam vidio ime Travisa Barkera kao producenta novog albuma rap rock dua Ho99o9, pomislio sam da bi me mogao čekati "online" pop punk kakvog radi posljednjih nekoliko godina sa svima od Machine Gun Kellyja preko Willow do Avril Lavigne. "Skin" je daleko čudnija i kaotičnija ploča od tog memecorea, no to ne znači nužno i bolja. Ho99o9 i dalje zvuče kao da nemaju pojma što žele biti, no pravi problem je što se niz njihovih šarenih utjecaja vrlo lako prepoznaje, ali se nespretno vežu jedni na druge. Ho99o9 bi htjeli zvučati istodobno kao Three Six Mafia, Black Flag, Antrax i The Prodigy, no i dalje ne uspjevaju naći način kako sve te, često vrlo zanimljive motive spojiti u cjelinu koja ne zvuči kao pokvarena shuffle funkcija. ⥄


Vein.fm - This World Is Going to Ruin You (Closed Casket Activities)

Bostonski Vein.fm su jedan od onih hardcore "ne hardcore" bendova koji uspijevaju niz različitih stilova spojiti u svoj primarni izričaj. Ako primjerice Turnstile podsjećaju na Jane’s Addiction, onda su Vein.fm neka komprimirana verzija Slipoknot. Njihov drugi album nastavlja se na nu metal utjecaje hvaljenog debija "Erorrzone", ali ih dopunjuje još eklektičnijom zvukovnicom i neobičnim sekvenciranjem albuma u kojem na dvije posljednje pjesme otpada trećina trajanja albuma. Obećavajući album kojem nedostaje pamtljivosti da bi potpuno ispunio puni potencijal benda. ⏯


Ghost - Impera (Loma Vista)

Ghost oduvijek plešu po rubu parodije, a s "Imperom" su je umalo i prešli. Snimiti u 2022. ogromni, neskriveno kičasti arena rock album koji kako da je ispao iz 1988. čini se vrlo prikladnim, ali i potpuno anakronim potezom. Ghost svoju teatralnost i dalje odlično nose, no kad bi im zvuk bio malo manje derivativan, onda bi i epska priroda njihovih pjesama više došla do izražaja. ⏯


Jenny Hval - Classic Objects (4AD)

Kritičari svaki novi album Jenny Hval proglase njezinim najpopičnijim albumom dotad, no meni se čini da njen art pop, iako postaje sve melodičniji i čišći, s godinama zadobiva izrazito introvertnu crtu koja je odvaja i od indie i od pop svijeta. Specifična monotona crta vokala i verboznost tekstova na ovom albumu dodatno je naglašena lijepim, ali varljivo smirenim instrumentalima koji u najboljem mogućem smislu zvuče kao nikad ostvarena suradnja Kate Bush i Talk Talk s kraja osamdesetih. ⟳


Gang of Youths - Angels In Realtime (Warner)

S velikim nestrpljenjem sam očekivao treći album australskog benda Gang of Youths. Vrlo osobna obiteljska priča frontmena Davida Le'aupepea savršeno je utkana u narativ albuma, no zvuk albuma - koji najjednostavnije rečeno zvuči kao da The National snimaju Gibonnijev "Mirakul" - nepovratno mi narušava dojam o bendu stvoren vrlo šarmantnim prethodnikom "Go Farther in Lightness". Treba znati dozirati dad rock utjecaje, a kad vam pola albuma vuče više na "Oprosti" nego na "Boys of Summer", onda ste mrvicu pretjerali s "bratošizacijom". ⥄


Nilüfer Yanya - Painless (ATO)

Mlada Britanka otvara svoj drugi album odličnom, energičnom "The Dealer" i to mi je bio znak da bih i ja napokon mogao shvatiti oduševljenje koje je izazvao njen prvijenac "Miss Universe". Nažalost, ostatak albuma me i dalje nije uvjerio da je Nilüfer Yanya sposobna za išta više od solidnog preslikavanja pop rock obrazaca iz sredine devedesetih. . ⥄




Band of Horses - Things Are Great (BMG)

Kao i većina ljudi, i ja percipiram Band of Horses kroz prvijenac "Everything All The Time" i legendarni "The Funeral". Pretpostavljam da se Benu Bridwellu ostatak karijere nije lako nositi s takvim snažnim pečatom, no njihov prvi album nakon šest godina zvuči kao da se pomirio s činjenicom da nikad neće pobjeći iz sjene debija. Njihov reverbom bogati soft rock je zapravo najbolji kad se nasloni isključivo na fluidnost zvuka kao glavnog prenositelja emocije, bez prevelike potrebe za premetanjem struktura pjesama. Predvidljiv, ali jako lijep album. ⏯


Blood Incantation - Timewave Zero (Century Media)

Blood Incantation su sa svog trećeg albuma odlučili odstraniti death metal i ostaviti samo svemirski dio zvuka, što je rezultiralo ostvarenjem koje zvuči kao jako mračan Tangerine Dream prije negoli bilo kakav oblik metala. Kao ljubitelju ambienta, ovo mi je jako ugodno iznenađenje, premda su bendovi poput Wolves in The Throne Room već radili slične žanrovske izvedbe. No možda najvažnija lekcija je da ti ne trebaju rifovi i vrištanje za sugestivnu, vrlo tamnu atmosferu, a na to nikad nije loše posjetiti tradicionalno okoštalu metalsku publiku. ⟳


Conway the Machine - God Don’t Make Mistakes (Shady)

Novi album Conway the Machine mi je možda najdraži Griseldin projekt do sada. Conway uspijeva svoj filmični, narativno gust gangsta rap protkati melankolijom prekaljenog veterana koja sve te over the top priče s lakoćom vraća u stvarni život vrlo daleko od filmova Johna Wooa na koje se referira u jednoj od pjesama. ⟳


Benny The Butcher - Tana Talk 4 (Griselda/Empire)

Novi album Bennyja the Butchera se pak otvara s jednim od najjačih Griseldinih singlova dosad, briljantom "Johnny P. Caddy". Slično kao i Conway, Benny spaja autobiografiju i klasične gangsta rap obrasce, a krajnji rezultat je neobično vitalan boom bap koji jako puno duguje klasičnom zvuku iz devedesetih, no opet posjeduje naelektriziranost i uvjerljivost koja ga odvaja od pukog retrofetišizma. ⏯

169 views