Novi tjedni pregled bavi se predvidljivim i manje predvidljivim veteranima i uglavnom obećavajućim mladim snagama.
Izdanja koja slijede popraćena su nekim od ova tri simbola:
⥄ vrijedno preskakanja
⏯ vrijedno slušanja
⟳ vrijedno ponovnog slušanja
Eddie Vedder - Earthling (Republic)
I bez preslušavanja je svima jasno da je novi solo album Eddieja Veddera čistokrvan primjer onoga što se se što iz milja, što iz sprdnje naziva dad rockom. Eddie uz pomoć sveprisutnog producenta Andrewa Watta na nekim pjesmama čak i zazvuči moderno pa makar u radio rock smislu. Najzanimljiviji su oni momenti koje ne očekujete poput iznenađujućeg brzaca "Try" s odličnim harmonika solom Stevieja Wondera, honky tonk dueta "Picture" s Eltonom Johnom ili završne "On My Way" koja zvuči kao Frank Sinatra na napola postavljenoj radio stanici. ⏯
Spoon - Lucifer On A Sofa (Merge)
Novi album teksaških indie rock veterana svjestan je povratak korijenima kakve su dosad znali izmjenjivati s povremenim stilskim iskoracima poput hvaljenog "Ga Ga Ga Ga Ga". Svim tim ostvarenjima je zajednička iznimna koherentnost. "Lucifer On A Sofa" u tom smislu nimalo ne odstupa od pravila, ali ni ne nudi puno više od pomalo staromodnog, relativnog suhog indie rocka koji teško može doprijeti do nove publike, posebice ne one mlađe od trideset. ⏯
Empath - Visitor (Fat Possum)
Mladi filadelfijski bend Empath na svom drugom albuma svira osunčani noise pop kakav je u mojoj glavi od sredine nultih sinonim za "proljetne distorzije". Zvuk je namjerno spržen, hiperaktivan, a melodije su skrivene iza nanosa buke. Volite ovakvu glazbu više naslonjenu na atmosferu i zvuk, a manje na pamtljivost ili čak razlučljivost samih pjesama, ovo je album za vas. Sad samo da još pošteno ugrije. ⏯
Cate Le Bon - Pompeii (Mexican Summer)
Šesti album hvaljene kantautorice Cate Le Bon uvjerljivo je premda pomalo teško opisivo art rock ostvarenje. "Pompeii" vuku očiglednu inspiraciju s kraja sedamdesetih, no nikad do kraja ne otkrivaju izravne utjecaje. Moj osnovni problem s suvremenim ostvarenjima ovog tipa poput primjerice prošlogodišnjeg hvaljenog albuma Weather Station je to što suzdržana deadpan vokalna izvedba često igra za i protiv samih pjesama. S jedne strane naglasi se promišljenost i ljepota instrumentala, s druge sve upadne u neku ugodnu, ljupku monotoniju. ⏯
A Place To Bury Strangers - See Through You (Dedstrange)
Noise rock bend okupljen oko vokalista i gitarista Olivera Ackermanna oduvijek je bio definicija stila nad sadržajem. Njihov šesti album "See Through You" ni po po čemu nije iznimka od dosadašnjeg opusa, osim po činjenica da su APTBS ovdje možda i najbliži energiji megaglasnih psihodeličnih živih nastupa po kojima je bend poznat. Ackermann se čini posve nezainteresiran raditi pjesme koje strukturalno i još više vokalno nalikuju na išta drugo doli tribute "Psychocandy" Jesus & Mary Chain, no zato briljira u oblikovanju nevjerojatno glasnog, abrazivanog, ali istodobno i zavodljivo toplog zvuka. Dokaz da bend ne mora biti ni najmanje originalan da bi bio dobar. ⏯
Cult of Luna - The Long Road North (Metal Blade)
Osmi album švedskih post metalaca otvara se intenzivnom"Cold Burn". Bend se u idućih sat vremena nastavlja poigravati dinamikom, kanalizirajući jedva čujne, ali itekako prisutne americana i country utjecaje u njihov gusti atmosferični sludge. Ništa novo za poznavatelje opusa, ali i dalje impresivno konzistentno i uvjerljivo za bend u trećem desetljeću karijere. ⏯
Author & Punisher - Krüller (Relapse)
"Krüller" je vjerojatno najbolji album u dosadašnjoj karijeri Tristana Shonea, one man industrial banda koji se krije iza imena Author & Punisher. Shone je autor impresivnog broja d.i.y. instrumenata pomoću kojih radi glazbu, no dosad je njegov opus bio pun nakupina ideja rijetko pretočenih u uvjerljivu cjelinu. "Krüller" se oslanja na tešku, ali sanjivu atmosferu, a Shone pjesme drži namjerno jednostavnim i repetativnim. Album nije dosadan jer je prožet neočekivanim utjecajima dream popa, trip hopa i break corea koji razbijaju pomalo jednoličnu vokalnu izvedbu. Tu je i vrlo zanimljiva, usporena obrada "Glory Box" Portishead i gostovanje razdvojene ritam sekcije Toola na dvije pjesme. Preporuka. ⟳
Zeal & Ardor - Zeal & Ardor (MKVA)
Treći album Zeal & Ardor definitivno je najkonvencionalnije ostvarenje koje Manuel Gagneux objavio pod ovim imenom. Njegov spoj gospela, blues rocka i black metala sad zvuči "normalnije", formatiran u jasne strukture pune građenja i otpuštanja tenzija. Unatoč tome ovo je i dalje vrlo samosvojan projekt. Instrumental "Emersion" naizmjence kombinira sanjivu elektroniku i black metal izboje te pokazuje da Gagneux ne misli stati s žanrovskim eksperimentima. Istodobno pjesme poput "Golden Liar" zvuče kao da gađaju radio rock publiku. Svjestan komercijalni potez i pomalo samozadovoljan prikaz glazbenog raspona, ovo je najslabiji album u dosadašnjem katalogu, ali i dalje bolji od devedeset posto metala uokvirenog sličnim pop aspiracijama. ⏯
Wovenhand - Silver Sash (Glitterhouse)
David Eugene Edwards je pak svoj dugogodišnji projekt Wovenhand odveo u najabrazivnije vode dosad. Melodije i tematika još uvijek imaju southern gothic prizvuk, no sve je izvedeno labavim, prljavim noise rock zvukom koji samo pojačava fatalistički dojam kakav Edwardsova glazba priziva. Pokoji proto punk i proto industrial element otkriva i možda neočekivani utjecaj Suicide, čime album postaje vrlo upečatljiva mješavina ruralnog i urbanog očaja. ⟳
Saba - Few Good Things (Pivot Gang)
Treći album čikaškog repera Sabe s lakoćom navigira između trap ritmova, jazz rapa i neočekivano pitkih pop rap refrena. Ovakav ambiciozni tip albuma koji spaja niz autobiografskih elemenata, klasično repersko hvalisanje i društvenu kritiku često se može obiti o glavu jer pokušava niz vrlo različitih stvari istodobno. Saba sve povezuje odličnim flowom i raznolikim vokalnim manirizmima očigledno nadahnutima Kendrickom Lamarom. "Few Good Things" možda nije "Good Kid, M.a.a.d City", ali je barem dva-tri koplja iznad prosjeka komercijalnog hip hopa. ⟳