top of page
Search

Now playing: Boygenius, Lana Del Rey, Depeche Mode, U2, Fall Out Boy...

Preskočio sam prošli tjedan pa je zato ovaj Now Playing obilniji i iscrpniji.



Boygenius - The Record (Interscope)

Najbolja stvar koju su Julien Baker, Lucy Dacus i Phoebe Bridgers izvele na svom dugoočekivanom studijskom prvijencu je to da su svoju suradnju i prijateljstvo isprepele u pjesmama. Debitantski EP iz 2018. bio je sjajna demonstracija njihovih pojedinačnih autorskih vrlina, a taj pristup nastavljaju i prve tri pjesme objavljene kao najava ovog albuma. No, dobar dio “The Record” otpada na pjesme u kojima se sve tri nadopunju stihovima. Isprepletene pripovjedačke perspektive stvaraju otvaraju dubine kakve po samoj definiciji njihove solo karijere, kao ni pjesme u kojima se harmoniziraju na refrenu, ne mogu imati. Većina pjesama posjeduje izrazito melankoličan štih, no svoditi ovaj bend ili opus bilo koje članice na “sad girl music” klišej je reduciranje emocija na samo jedan dio spektra. Uostalom pjesme poput “The Satanist” ili “Leonard Cohen” posjeduju sasvim dovoljnu količinu humora i sarkazma da s lakoćom razbijaju tu predodžbu. “The Record” je šarmantan album koji funkcionira kao više od pukog zbroja pojedinačnih talenata i pokazuje da prava snaga riječi supergrupa ne leži u “super” nego u “grupa”.


Lana Del Rey - Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd (Interscope)

Nedavno sam odlučio ponovno pročitati “Korekcije” Jonathana Franzena. Desetak godina od prvog čitanja za oko mi je zapela lakoća i zaraznost melodramatike kojom Franzen opisuje živote i situacije koje apsolutno ne mogu razumjeti. Ta tipično američka crta mikroskopskog seciranja i građenja narativa većih od života na dramatizaciji svakodnevnih detalja vrijedi za više-manje cijeli opus Lane Del Rey. Svaka riječ je izgovorena s patosom koji je kao da je pobjegao iz nekog filma Douglasa Sirka, svaka sekunda je prožeta opipljivom tenzijom. Čak su i načelno potpuno nepotrebni interludiji korisne kockice u gradnji narativa i atmosfere.Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd” pun je svjesnih “lanizama”. Od spajana šlageristike i hip hopa iz rane faze preko menadrirajućih folk konstrukcija “Norman Fucking Rockwell” do obveznih popkulturnih referenci, sve je dio prepoznatljivog autorskog jezika. No koliko god zasebni elementi povremeno bili užasno iritatni, toliko je nemoguće poreći učinkovitost njenog pristupa. Sve više mi se čini da su u pravu oni koji Del Rey zovu jednim od definirajućih kantautora današnjice. Rijetko tko može s ovom lakoćom izbacivati barokne pop konstrukcije pune opsesije, neuroza i usamljenosti, a istodobno izazvati duboku antipatiju. Ako to nije duh vremena, onda ne znam što je.


Depeche Mode - Memento Mori (Columbia)

Dave Gahan i Martin Gore odlučili su nastaviti rad Depeche Mode i nakon smrti Andrewa Fletchera. Fletcherova uloga u bendu je oduvijek bila uloga svojevrsnog duhovnog savjetnika ili posrednika i često mu se pripisivala zasluga što je bend još na okupu. Prve kritike mahom opisuju “Memento Mori” kao najbolji album benda u dvadesetak godina i to bi lako mogla biti istina, no to isto tako znači da je zapravo samo malo iznad prosjeka mlakih, dosadnjikavih albuma poput “Spirit” ili “Delta Machine”. Svejedno, većinski inspirirana Gahanova vokalna izvedba i očekivano mračniji, prigušeni ton albuma sasvim su dovoljna preporuka za dugogodišnje fanove.


U2 - Songs of Surrender (Universal)

Prijatelji me često nazivaju mazohistom jer sam voljan proći kroz cijeli prosječan ili čak loš album. Priznajem da to najviše radim zato da pronađem efektni detalj koji bi mi dao ideju za neki zabavni narativ koji bih mogao opisati. Jer koja je svrha pisanja samo o onom što voliš? “Song of Surrender”, novi album samoobrada U2, posebna je priča. Traje tri sata kroz 40 pjesama i ne dopušta da ne odgovorim na logično pitanje “kako ti se to da slušati?”. Jednom kad sam krenuo nisam mogao stati. Već na papiru se ideja uglavnom akustičnih obrada ne čini dobrom idejom za U2, no ovo što Bono i Edge izvode je potpuno neshvatljivo. Bono iz nekog razloga uglavnom pjeva u falsetu koji više ne može izvesti, a Edge svira kao da je slušao previše Eda Sheerana. Stjepan Hauser je također na nekoliko pjesama jer su ovim aranžmani očigledno baš jako vapili za rockstar čelistom. Zašto su masakrirali neke od svojih klasika, to znaju samo ova dva ostarjela, očigledno potpuno od stvarnosti udaljena megalomana. Ritam sekcija je pametno preskočila ovo sramoćenje. Iskreno, nadam da će uskoro snimiti “Songs of Quitting”, album potpune tišine jer za drugo više i nisu.

P.S. Želite li provjeriti ovo što govorim, evo skraćena verzija horora, da ne izgubite tri sata života poput mene.


Fall Out Boy - So much (For) Stardust (Fueled By Ramen)

Fall Out Boy su se vratili svom starom pop punk/emo zvuku u pravo vrijeme da zajašu aktualni revival. Svakako su bolji i od Machine Gun Kellyja i sličnih likova, ali i samih sebe iz grozomorne EDM faze. To ih ne spriječava da budu predvidljivi s uvijek istim “srce na rukavu” klišejima. Posebice kad Patrick Stump zvuči kao Adam Levine iz Maroon 5, a to je često.



JPEGMAFIA X Danny Brown - Scaring The Hoes (AWAL)

Suradnja dva najluđa repera koja su odškrinula vrata popularnosti posljednjih petnaestak godina morala je rezultirati neobičnim albumom. Ipak, čak i ako ste pažljivo pratili njihove karijere možete ostati zatečeni manijakalnim zvukom ovog albuma. Tekstualno gledano, gusti, hiperreferencijalni internetom oblikovani stil koji obojica njeguju vrlo je komplementaran i očekivano pun dosjetki, humora i sarkazma. No, glavna vrlina je produkcija JPEGMAFIA, koja savršeno prati tematski kaos i šarenilo tekstova upotrebom nepredvidljivih semplova i ritmičkim pristupom koji podržava hektičnu prirodu flowa.


Caroline Rose - The Art Of Forgetting (New West)

Kantautorica Caroline Rose najpoznatija je po vrckavom indie popu s “Loner “ iz 2018. “The Art of Forgetting” glazbeno je ambiciozniji i mračniji od spomenutog albuma, kao i od prethodnika “Superstar” iz 2020. No sve ih povezuje autorski rukopis koji s lakoćom spaja intimistički dnevnički pristup i deadpan humor. Odlična produkcija uvezuje akustičnu instrumentalizaciju i modularne synthove predstavlja korak naprijed u odnosu na simpatične i nešto izravnije prethodnike, ali istodobno doneke zamagljuje neposrednost tekstualnog izričaja.


Icecoldbishop - Generational Curse (Epic)

Debi losanđeleskog repera za veliku izdavačku kuću podsjeća na “Good Kid, M.A.A D. City” Kendricka Lamara. Helijumski flow, spajanje g-funk nasljeđa s modernom produkcijom, ambiciozni isprepleteni narativi koji propituju međugeneracijske traume, te odrastanje među smrtima, drogama i oružjem. No, dok Kendrick često zvuči kao propovjednik koji se izdignuo iz tog konteksta, Icecoldbishop djeluje svjestan situacije, ali daleko fatalističkije i sumornije.


Dawn Ray’d - To Know The Light (Prosthetic)

Black metalci iz Liverpoola pojačali su udjel folk elemenata u svom zvuku ii došli do svog najboljeg albuma dosad. Zahvaljujući specifičnoj atmosferi i upotrebi violine, Dawn Ray’d ovdje zvuče kao neki vrlo gnjevni putujući glazbenici koji lutaju distopijom i pripovijedaju o ljepotama anarhizma i prokletstvu države i kapitalizma. Apsolutno se ne slažem s politikom “glasački listić je mrtvački sanduk” za koju se bend zalaže, ali mi se sviđa mješavina idealizma i pesimizma koja odlično pristaje ovakvom tipu agresivno-melankolične glazbe.


Tyler Bates, Joel J Richard - John Wick Chapter 4 OST (Lakeshore)

Iskusni Tyler Bates radi od početka na soundtracima John Wick franšiza i obično je poznat po spoju hard rock gitara i pulsirajuće elektronike, što je pouzdana receptura za partituru akcijskog filma još tamo negdje od sredine devedesetih. No, kako je dobar dio glazbe u filmu otpao već na postojeće pjesme izvođača poput Gesaffelsteina i Justice, većina zadatka se svodi na kreiranje pozadinske atmosfere pune pseudoegzotičnih zvukova kakvu velika produkcija s puno mijenjanja lokacija radnje u nekom nepisanom pravilu valjda i zahtjeva. Razočaravajuće. .⥄


Recent Posts

See All

Kommentarer


bottom of page