Search

Now playing: Beth Orton, The Mars Volta, Death Cab for Cutie, Whitney, Suede...

Updated: Oct 27

Još jedan spojeni tjedan. Niz raznolikih albuma pun povratnika i veterana te pokoje mlađe nade i nesuđene kantautorske veličine.



Beth Orton - Weather Alive (Partisan)

Povratnički album Beth Orton neočekivani je trijumf. Poznata prije svega kao glas na albumima The Chemical Brothers i Williama Orbita, Orton je svoju samostalnu kantautorsku karijeru uvijek sputavala albumima koji su se činili pomalo nedostojni potencijala. Njen osmi album “Weather Alive” plijeni pažljivom zvučnom konstrukcijom i emotivnom izvedbom istovremeno nadahnutom “Spirit of Eden” Talk Talk i Springsteenovom “Nebraskom”. Pjesme pametno koriste prazni prostor u aranžmanima i polako se grade na atmosferi koja do punog izražaja dolazi uzeta u cjelini. Fenomenalan album.


The Mars Volta - The Mars Volta (Clouds Hill)

Prvi album The Mars Volta nakon deset godina donosi niz konciznih pjesama, što je vjerojatno najradikalnija stvar koju su mogi napraviti nakon što su nulte proveli kao začudno popularni dežurni eskapisti hard rock scene. No to što ovdje nema desetominutnih prog odiseja i uzastopnih wah wahs sola ne znači da je priča o pop zaokretu potpuno točna. Cedric i Omar se i dalje ne daju utrpati u ladice i pjesme uz sav svoj synth premaz i latino ritmove ne odaju baš hitoidni potencijal. “The Mars Volta” zapravo nije toliko različit od svojih prethodnika. Ispod ispeglane vanjštine krije se manjkavi, ali vrlo zanimljiv konceptualni album prepun paranoidnih momenata koji ga na neki način odvode na teritorij pomaknute gotičke latinoricane.


Death Cab for Cutie - Asphalt Meadows (Atlantic)

Povratak u formu je često pojam koji se zloupotrebljava, ali u slučaju desetog albuma Death Cab for Cutie je neizbježan. Vitalnost “Asphalt Meadows” šokira svakog tko je uspio preživjeti glazbene ekvivalente govora Branka Bačića kojima su vrvila njihova ostvarenja iz desetih. Drugim riječima, lijepo dizajnirana dosada bezuspješno je skrivala manjak sadržaja. “Asphalt Meadows” nije “Transatlantic”, ali nudi sasvim dobru količinu pamtljivih, dinamičnih pop rock pjesama na kojima Ben Gibbard ne zvuči kao da čita upute lijekova za smirenje. To je za jedan vetaranski indie rock bend sasvim dovoljno.


Whitney - Spark (Secretly Canadian)

Četvrti album čikaškog indie benda mijenja fascinaciju soft rockom sedamdesetih za prigušen, jednako prozračan r&b. “Spark” je sjajno produciran, ali na koncu potpuno zaboravljiv primjer onog što se često posprdno naziva “spotifycoreom”.


Suede - Autofiction (BMG)

Suede nastavljaju solidan niz povratničkih albuma žustrim ostvarenjem na kojem svoj karakteristični melodramatični glam rock križaju s propulzivnim post punkom. “Autofiction” nije posebno originalan, no veteranski šarm u kombinaciji s energijom upola mlađeg benda jamči ugodno slušanje.




Ken Mode - Null (Artoffact Records)

Slično kao i nedavni album debitanata Chat Pile, novi album kanadskih noise rock veterana ne nudi ništa pretjerano novo ni tematski ni zvukovno ni atmosferski. No sve što radi, radi kako treba. U trenutku kad Jesse Matthewson izusti “I don't believe that you mean well” na kraju desetominutne “Lost Grip” postaje jasno da gorčina nije poza, ona je doslovno moto albuma. To što dolazi isporučena preko minimalističkog klavira samo pojačava dojam nakon nesmiljene polusatne baraže.


No Age - People Helping People (Drag City)

Istodobno meandrirajući i iznimno topao “People Helping People” me izvedbom, strukturom i atmosferom podsjetio na “Our Band Could Be Your Life” generaciju bendova kad gitarska glazba nije morala biti šablonizirana. Možda će zbog te neodlučnosti između garažne buke i ambijentalne izmaglice pokoji slušatelj zaključiti da No Age nemaju pojma što zapravo žele, no meni je to u ovom slučaju dašak svježine.


Rina Sawayama - Hold the Girl (Dirty Hit)

Slično kao i nedavni album Charle XCX, “Hold The Girl” Rine Sawayame zamjenjuje hvaljenu hyperpop ekscentričnost za veliki blockbusterski pop ranih nultih. Rezultat je često sasvim korektan, ali naposljetku krajnje bezličan.


Alex G - God Save The Animals (Domino)

Alex G je tijekom desetih stasao u jedno od najhvaljenijih novih imena indie rocka. “God Save The Animals” ga još jednom predstavlja kao iznimno darovitog stilista spremnog za eksperimentiranje s izvedbom, aranžmanima i produkcijom, često neočekivano posvajajući hip hop manirizme poput zanimljive upotrebe autotunea. Ipak, u toj zaigranosti emocionalna jezgra pjesme često ostane zaboravljena.


Marcus Mumford - Self Titled (Island)

Miljuni prodanih ploča, videospot u režiji jebenog Stevena Spielberga te tona utjecajnih i talentiranih prijatelja koji gostuju na svom debitanskom solo albumu ne mogu pomoći Marcusu Mumfordu da bude kul. “Grace”, jedan od podnošljivijih trenutaka, ovdje zvuči kao Bruce Springsteen na automatskom pilotu i to je vjerojatno najbolja stvar koja se može reći o njegovom autorstvu - kad je najbolji, zvuči kao netko drugi tko nema inspiracije. Albumi univerzalno prezrenih izvođača toliko su laka meta za ismijavanje da kontraški impuls u meni vapi za diskursom "ovo je sjajno". No, “Self Titled” je toliko bezličan, toliko predvidljiv u svim svojim aspektima, da se na njega ne možete ni ljutiti. S druge strane, netko će s pravom reći kako su prva dva albuma Mumford & Sons ogromni bestselleri pa se očigledno netko povezao s njegovim pjesmama. I to je naravno posve točno, njihovi hitovi su bili prave pjesme na pravom mjestu. Sviđa vam se ideja Bon Iver ili Fleet Foxes, ali nije baš za radio i zborno pjevanje? Nema problema, evo Marcusa i njegovih sinova. U pokušaju nošenja s ozbiljnom tematikom Marcus Mumford ipak pokazuje da mu je pametnije držati se refrena punih samoglasnika koji samo simuliraju emocije, nego ih doista probati dočarati.

166 views