Search

Neuništivi veterani britpopa

Friška ostvarenja dvaju veteranskih bendova britanskog pop rocka devedesetih pokazuju neočekivanu kreativnu žilavost oslonjenu prije svega na pisanje izravnih, ali iznimno promišljenih pjesama.

Manic Street Preachers - Resistance is Futile (Columbia, 2018.)

Suede - The Blue Hour (Warner, 2018.)



Objavljen ranije ove godine, trinaesti album Manic Street Preachers "Resistance is Futile" povratak je himničnom zvuku kakav je obilježio jedan od njihovih najomiljenijih albuma "Everything Must Go". Premda na gotovo svakom svom ostvarenju manje ili više uspješno prilagođavaju formulu uspostavljenu ili na tom albumu ili na njegovom jednako hvaljenom, ali abrazivnijem prethodniku "The Holy Bible", ako imaju snažnu pjesmu Manicsi nikad ne zaglave u rutinskom ponavljaju. Ovdje bome imaju nekoliko takvih. "Resistance is Futile" plod je benda koji se uporno drži svoje najjače snage, pitkih, pristupačnih i melodičnih pjesama, istovremeno tekstualno postavljenih između bijesa i nade. Rijetko tko je u posljednjih par desetljeća bio sposoban ugurati svoju poruku u uši slušatelja elegantnije od Manic Street Preachersa pa iako nakon ovih pjesama vjerojatno nećete čuti nekog da urla nešto poput "If you tolerate this…", one svejedno plijene žarom i mladenačkim poletom netipičnim za bend u trećem desetljeću karijere.


Na svom osmom albumu "The Blue Hour", završnom djelu neformalne povratničke trilogije započete solidnim "Bloodsports" iz 2013. i nastavljene sjajnim "Night Thoughts" iz 2016., Suede zvuče nevjerojatno naelektrizirano. Glas Bretta Andersona jednostavno je stvoren za ovakav tip tamne melodramatičnosti, ukrašene vrlo engleskim osjećam za atmosferu. Album se otvara s "As One", nošene gotovo metalskim rifom koji prelazi u podjednako dramatični zborski napjev kako pjesma odmiče, a pobjednički niz se nastavlja kroz sjajne "Cold Hands", "Life is Golden" ili "Don't Be Afraid If Nobody Loves You". S 14 stvari u pedesetak minuta, "The Blue Hour" iznimno je ujednačeno ostvarenje. Snaga individualnih pjesama dopunjena je zavidnim osjećajem za filmski posložene prijelaze koje dodatno pojačavaju sugestivni osjećaj cjeline. Ovim albumom Suede su definitivno postali jedan od tek nekoliko bendova čiji je povratak nakon prvotnog raspada opravdan prije svega kreativnom energijom, a ne tek pukom željom za unovčavanjem stare slave.


50 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle