Search

Netflix and Sing

Šesti album kanadskog indie rock benda Arcade Fire “We” slavljen je već prije objavljivanja kao povratak u formu nakon ambicioznog, ali potpuno kaotičnog “Everything Now” iz 2017.. Najavni singl “Lighting I,II” američki kritičar Steven Hyden je odmah duhovito prozvao njihovom “Beautiful Day”, najavnim singlom slično zamišljenog “restart” albuma U2 “All That You Can’t Leave Behind” iz 2000.


Ta dosjetka pokazala se vrlo točnom kad se primjeni na cjelokupni “We”. Baš kao što je spomenuti album U2 vrlo dobar u predstavljanju ideje o U2, ali krajnje dosadan u provedbi te ideje, tako i “We” vraća bend na “tvorničke postavke”. Problem je što odmakom od osamnaest godina kopiranje višestavačne strukture uspostavljene prvijencem “Funeral” i usavršene Grammyjem ovjenčanim “The Suburbs” djeluje ne samo kao linija meg otpora, nego svojom pompoznom, pseudoiskrenom izvedbom retroaktivno dovodi u pitanje i emotivni učinak ranijih pjesama.


Od najranijih dana Win Butler znao je djelovati kao pizdek, no njegova fascinacija američkom kulturom, pitanjima života i smrti, te posebice običnim malim životima u predgrađu djelovala je manje napadno okružena energičnom, himničnom glazbom višečlanog benda. Gledajući nedavni prijenos njihovog nastupa na Coachelli, pomislio sam kako sam bio debelo pregrub i kako imaju još zanosa s početka karijere. Preslušavajući “We”, na kojem sam puno bolje mogao čuti Butlerove tekstove, skloniji sam vjerovati da su samo bend idealan za koncertne nastupe na otvorenom. Tko ne voli višeglasno pjevanje i lupanje po ogromnom broju perkusija?


Dugo nisam čuo ambiciozniji, ali ultimativno prazniji album od “We”. Butler u prvoj polovici albuma nazvanoj “I” pokušava progovoriti o izolaciji izazvanom modernom tehnologijom, ali ne uspijeva djelovati uvjerljivo. Vrhunac njegovog “bunta” dolazi u stihovima


“We unsubscribe (Unsubscribe)

F*ck season five (Unsubscribe)

And anyway

The clothes don't fit me right (Ain't no way of life)

Must be the wrong body type (Don't believe the hype)” na kraju “End Of The Empire IV (Sagittarius A*)”


Nemam pojma što je Win Butler radio pet godina koliko je prošlo od “Everything Now”, ali ako misli da su najveći problem streaming servisi i obilje digitalnog sadržaja, onda je jednostavno ograničen. Konceptualno gledano, da je cijeli album ostao na tematici s “I” sve bi bilo ok. Dobili bismo “Dark Side of the Remote” ili “Ok Netflix” teatralnog indie rocka i gotova priča. Rock glazbenici nisu dužni davati rješenja svjetskih problema i imaju pravo žugati o čemu god. o kad je došla druga “držimo se za ruke i budimo jedno” polovica nazvana “We”, posebno naglašena stupidnom “Unconventional II (Race & Religion)” došlo da uletim u zvučnik i vrištim “koji kurac”.


Arcade Fire su snimili album o modernom svijetu iz perspektive nekog kome je jedini problem mijenjanje baterija u daljinskom i kome “kraj američkog carstva” znači “ljudi previše tipkaju na mobitel”. Nitko nije tražio Arcade Fire da snime album o sistemskom rasizmu ili o nedostupnosti zdravstvene skrbi. Napokon, ta sposobnost da male svakodnevne detalje učine himničkim materijalom ih je i stavila na mapu indie rocka nultih. No isto tako me ne moraš uvjeravati da je binge watching najveći problem modernog doba, dok jebeni svijet gori. Razočaravajuće.

158 views