Ovogodišnji izbor regionalnih albuma možda ima nekoliko propusta jer sam usporio s aktivnim preslušavanjem tuzemne produkcije u drugoj polovici godine pa je lako moguće da mi je promaklo nešto što bi inače stavio na listu. Svejedno, ona pokazuje da i dalje živimo u doba žanrovski, tematski i stilski vrlo raznolike regionalne produkcije, od dubokog undergrounda do (relativnog) mainstreama.
15. Bor - Trubaduri s premalo vremena (Prokulica Records)
Odličan nastupni EP ovog psihodeličnog folk projekta. Nemam što puno dodati osim da preporučam svima koji vole sve od Pentangle i Fairport Convention preko Espers do Fleet Foxes. Jedva čekam album.
14. Kensington Lima - Southbound (Samizdat)
Oslobođen konceptualnih doskočica Valentina Boškovića, Josip Radić kroz Kensington Limu pokazuje koliko je klasično talentiran pop rock autor. Njegova dalmatinska americana poziva se na sve zakonitosti dobro sročene pop pjesme, bez obzira radilo se o Beach Boysima ili Big Staru. Ne radi se o izmišljanju tople vode, ali vještinu pisanja pop pjesme teško je zanijekati.
13. Indigo - Victoria (Fmjam)
Bosanski hip hop producent Indigo ovdje se predstavlja kao veliki fan filmske i ambijentalne glazbe s posebnim naglaskom na SF estetiku. Sve skupa je malo predigitalno i "trailerično", ali ja volim tu mješavinu melodramatičnih melodija i agresivnog zvučnog dizajna pa mi rezultat itekako paše.
12. Willow Avenue - Come What May ( LAA)
Nastali na početku pandemije, Willow Avenue sviraju sanjivi prigušeni folk rock koji kao da je stvoren za ova vremena. Izražajni vokali miješaju se s delikatnim instrumentalima i čistom , ali ipak intimističkom produkcijom. Nadam se da ovo nije jednokratno okupljanje, jer ove pjesme pokazuju puno veći potencijal od ideje troje muzičara koji ubijaju dosadu tijekom lockdowna.
11. Rebel Star - Početak i kraj (Pop Depresija/Geenger)
Milan Glavaški s raznim postavama Rebel Stara godinama stvara vrlo osobni country rock čija ljepota najviše dolazi do izražaja kroz neusiljenost i šarmantno lepršavu prirodu glazbe i teksta. U pitanju je glazba koja se svjesno obraća publici koja stari, ali pritom nikad ne odaje osjećaj usiljene, "prije je bilo bolje" nostalgije.
10. Coco Mosquito - L’After Life (PDV)
Prvi samostalni album Coca Mosquita iznimno je zabavan komad instrumentalne glazbe. "L’After Life" posjeduje sve osobine eklektičnog rukopisa koji je autor kroz dva desetljeća razvijao djelujući s Jinxima i drugim glazbenicima, ali je oslobođen struktura pop pjesme. Humorni instinkti u kompozicijama pak daju cijelom ostvarenju osjećaj nekog izgubljenog soundtracka iz sedamdesetih.
9. Bad Daughter - Let Me Panic (LAA, 2021.)
Dunja Ercegović ostvarila je svoj dugo najavljivani dugosvirajući prvijenac ovim electro pop projektom. Još uvijek se osjete odjeci prijašnjeg kantautorskog rada, no ovog puta su ukalupljeni u vrlo prijemčivu indie pop produkciju Leonarda Klaića. "Let Me Panic" jedan je od nekoliko albuma s ove liste koji bi bilo iznimno zanimljivo čuti i u hrvatskoj verziji, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je još uvijek rijetkost čuti ovakav tip glazbe na njemu.
8. Tus Nua - Nothing Personal (Rock Svirke)
Drugi album dream pop dua Tus Nua polusatna je demonstracija uvjerljivog baranja atmosferom. Istodobno rezigniran i napet kroz svoje apstraktne slojeve gitara, zapravo jako precizno hvata duh vremena pun neizvjesnosti, napetosti i apatije.
7. Toni Starešinić - Survival Kit (Menart)
Kroz brojne grupe i suradnje, Toni Starešinić se nametnuo kao jedan od najzanimljivijih instrumentalista na domaćoj sceni posljednjih godina. Njegov samostalni pandemijski album "Survival Kit" predstavlja ono što bi se u stripovskom žargonu nazvalo "origin story", mapu utjecaja i fascinacija. Premda je formom definitivno manje ambiciozan od onog što radi s Chuijem, "Survival Kit" možda i najviše do sada razotkriva Starešinića kao velikog progera u srcu.
6. Damir Urban & 4 - Lipanj, srpanj, kolovoz (Croatia Records)
"Lipanj, srpanj, kolovoz" ostvarenje je autora koji je odlučio prestati ganjati vlastitu mladost. Istodobno pristupačan i duboko intiman, album plijeni kompleksnim autorskim rukopisom koji više nema potrebu postavljati ni slijediti trendove već postoji unutar vlastitog, vremenom neopterećenog svijeta.
5. Mayales - Domovina (Aquarius)
"Domovina" nije najbolji povratnički album Mayales; to mjesto vjerojatno pripada prethodniku "Simbol za Sunce". Ipak, njihov promišljeni pop rock duboko utopljen u nasljeđe psihodeličnih šezdesetih odsviran je s guštom i specifičnim osjećajem za kolažiranje utjecaja koje nikad ne djeluje previše derivativno.
4. Grše - Platinum (Yem)
Rijedak primjer domaćeg uličnog hip hopa koji uspijeva predstaviti svog autora kao trodimenzionalnu osobu, a ne tek skup posuđenih klišeja. Osim Gršine agresivne, ali i dinamične izvedbe, album profitira i od minimalističke, efektne zvučne slike koja savršeno paše eratičnoj prirodi stihova.
3. KoiKoi - Pozivi u stranu (Moonlee)
Hvaljeni prvijenac mladog beogradskog benda plijeni svojom eklektičnošću i vještim baratanjem raznoraznim utjecajima. Mjesta za napredak još ima, no i ovako se radi o odlično položenom debiju na kojem ima jako malo praznog hoda.
2. Sara Renar - Šuti i pjevaj (Croatia Records)
"Šuti i pjevaj" možda i namjerno nije savršen album, no predstavlja Saru Renar kao autoricu neprekidno voljnu propitivati i iznova oblikovati vlastiti izričaj. Ta tendencija je bila prisutna i ranije, no ovdje je podebljana novim instrumentalnim i tematskim preokupacijama koje, čak i kad su nespretne, zabiju pokoju zanimljivu misao u glavu, a to je uvijek i više nego dobrodošlo.
1. Nemeček - Prokletije (Samizdat)
Što više slušam "Prokletije", to me više fascinira njegov spoj ambienta, folklornih motiva i zida buke. Nemeček ovdje nastupaju kao de facto solo projekt Vedrana Živkovića, no ovaj "promućkani" stil u odnosu na relativno konvencionalni noise rock zvuk prvijenca nudi toliko novog, možda i neslućenog soničnog potencijala koji u budućnosti samo može poprimiti još definiraniju, ali (slutim) i luđu formu.