Search

Žanrovi kao proizvod tržišta i kulture

"Major Labels" je pozitivno intonirana knjiga koja istovremeno slavi glazbu kao kulturni proizvod, zabavnu industriju, umjetnost i oblik društvenog ljepila. No, to ne znači da autor ne ukazuje na brojne probleme, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti glazbene industrije.


Kelefa Sanneh - "Major Labels: A History of Popular Music in Seven Genres"


Nova knjiga Kelefe Sanneha jedno je najzanimljivijih dijela glazbene publicistike posljednjih nekoliko godina. Autor desetak godina piše za New Yorker no najpoznatiji je po svom eseju “Rap Against Rockism” objavljenom sad već davne 2004. dok je radio kao glazbeni kritičar za New York Times. Taj često citirani tekst bio je jedan od okidača pomicanja perspektive u glazbeni kritici od onoga što nazivamo rokizmom prema danas sveprisutnom popizmu.


U ovoj opsežnoj knjizi Sanneh još jednom ide protiv dominantne ideje unutar trenutne glazbene kritike. Razvoj interneta, downloada, a zatim i streaminga potaknuo je priče o smrti albuma pa potom i žanra kao dominantnog oblika glazbene konzumacije.

Sannehova knjiga staje u obranu žanra, iako sam autor priznaje da su žanrovi prije svega oblik marketinga i način okupljanja publike oko određenog grupnog identiteta.

"Major Labels" kombinacija je enciklopedije, memoara i sociološke analize podjeljena na sedam cjelina: rock, RnB, country, punk, hip hop, dance i pop. Autorova namjera nije bila pisati o povijesti tih žanrova, nego kao točku početka knjige uzima 1970. godinu, što obrazlaže činjenicom da je zlatnom razdoblju pop kulture šezdesetih napisano sasvim dovoljno. Zapravo se vjerojatno radi se tome da je autor kao pripadnik generacije X htio popratiti glazbene trendove kojima je svjedočio za vlastitog života. Sanneh je kontraš, osoba koja neprekidno propituje dominantni narativ. No za razliku od većine ljudi koje možemo tako opisati, kao prvo jako dobro piše, a kao drugo argumentira svoje stavove krećući se kroz vrijeme neprekidno demantirajući ranije verzije sebe. Rijetko koji autor za sebe priznaje da nešto nije mogao predvidjeti pa se tako ruga se samom sebi spominjanjem davnog naslova "Beyonce: She’s No Ashanti".


Ikonoklast izazivač

Sanneh je svoj prvi glazbeni identitet izgradio kao punker. U skladu s tom etikom i identitetom i ova knjiga, premda na prvi pogled koncentrrana na žanrove, zapravo govori o njihovom prelaženju. No dok zagovornici ideje o smrti žanra u popularnoj glazbi govore o tome kako su publika i glazbenici nadišli tribalizam koji žanrovi implicitno sugerigraju, Sanneh promatra razvoj inovacije i utjecaj žanrova kao neprekidni dijalog koji istodobno propituje i postavlja granice. On je ikonoklast koji izaziva ideju objektivne važnosti nekog djela i slične pojmove na koje smo nailazili u rokističkoj mitologiji istaknute kao neupitne istine, no s druge strane on propituje i poptimističku opsesiju pop zvijezdama i njihovom rehabilitiranju unutar kritičkog konsenzusa. Ukusu pristupa kao nečem trajno promjenjivom i često proturječnom. Ustalom, nigdje nije zaspisano da ne možete voljeti Lady Gagu i Merzbowa istodobno.


Upravo zato najzanimljiviji aspekti knjige su oni u kojima autor propituje vlastite i tuđe stavove u odnosu na određeno prošlo razdoblje. Možda najzanimljivije poglavlje u knjizi je ono o hip hopu. Po njemu, žanr je definiran češće kroz percepciju onoga što bi navodno trebao biti, a ne onog što stvarno jest. Drugim riječima, po Sannehu hip hop izvođači ne duguju slušateljima i kritičarima društvenu osjetljivost. Upravo suprotno, on pronalazi najveću snagu žanra u tome da on i predstavlja više međusobno suprotstavljenih stvari

odjednom.


Propitivanje vlastitih predrasuda

Jedan od često spominjanih problema recentne glazbene kritike jest što nema dovoljno negativnih osvrta, odnosno što se čini da je prevladao konsenzus prema kojem ne samo da je pop glazba dobra, nego je sva glazba dobra. Sanneh za ovaj, uvjetno rečeno, problem nudi vrlo materijalističko objašnjenje. Proliferacija interneta, streaminga i društvenih mreža svela je posao glazbenog kritičara na gotovo isključivo honorarno zanimanje. Urednici često ne daju zadatke osobama koje već nisu itekako upućene u opus određenog izvođača ili žanra pa su samim time vjerojatno i skloniji blagonaklonom razmišljanju. S druge strane, to što na agregiranim sajtovima poput Metacritica dominira zelena boja (daklem mahom pozitivne recenzije) ne znači da glazba i dalje nije puna rasprava, podjela i suprotstavljenih stavova fanova koji se čine sve uvjereniji u apsolutnu ispravnost baš svojih stavova.


No za razliku od zamišljenog fanatičnog obožavatelja Taylor Swift ili okorjelog rokera koji misli da je glazba umrla 1975., Sanneh postavlja knjigu tako da vas poziva da rušite ne samo žanrovske granice, nego i da propitujete predrasude nametnute vlastitim ukusom. Čest klišej kaže kako ne postoji ovakva i onakva glazba nego samo dobra i loša. No, naša percepcija dobre i loše glazbe je također naučena kroz kompleksni odnos životnih i materijalnih okolnosti, mogućnosti učenja, kao i senzibiliteta. U tom smislu žanrovi su koristan kompas za spoznaju vlastitog ukusa, no nikad nisu niti trebaju biti sami sebi svrha, bilo da ste izvođač ili dio publike. Da je tome tako potvrđuje i ova knjiga koju je napisao ljubitelj Ramonesa spreman potrošiti dvije kartice teksta na soft soul album Smokeyja Robinsona.

146 views

Recent Posts

See All