U novom izdanju domaćih kratkih recenzija čeka vas sve od ambijentalne i filmske glazbe, preko "opaljenog" kantautora do zabočkog hardcorea i dubrovačkog black metala. Moram priznati da, kad sam krenuo s ovom rubrikom, nisam ni slutio da je hrvatska scena tako žanrovski i geografski široka.
Zimogroz - Old Mystic Lore
(Geenger, 2020.)
Vrlo dobar debi dubrovačkih black metalaca Zimogroz, "Old Mystic Lore" je relativno konvencionalan black metal s uplivom folklornih motiva taman toliko da se mogu bez problema tematski pozvati na svoje podrijetlo i srednjovjekovlje. Pjesme su vrlo promišljene i čvrste, mahom srednjeg tempa i prigodno tmurno/zimsko/ruralne atmosfere. U miksu i masteru Žarka Dragojevića iz art rock benda Embassy 516 album zvuči kristalno čisto i spremno za festivalske i klupske pozornice. Bendu bi se možda moglo prigovoriti na određenom manjku svježine i oslanjanju na standarde skandinavskog blacka uspostavljene u devedesetima, no s obzirom da su u prvom pokušaju uspjeli složiti ovako solidan, na momente i impresivan set pjesama, ta zamjerka pada u drugi plan.
.upset - Tied To Our Screens
(Geenger, 2020.)
Ova hardcore petorka iz Zaboka već skoro cijelo desetljeće svira vrlo uvjerljivi metalizirani hardcore (nikako ne i metalcore) kojem je zapravo najveća mana to što je na engleskom je
ziku. Pjesme su britke, dinamične i brze s taman toliko raznolikosti da zadrže pažnju slušatelja, nošene funkcionalnim rifovima i pametnom upotrebnom grupnih vokala. No ne mogu se oteti dojmu da bi sve bilo daleko efektnije da .upset svoje nezadovoljstvo svijetom i društvom izvikuju na hrvatskom, jer se ovako bespotrebno utapaju u moru slične glazbe sa svih strana svijeta.
Cona - Masni čobanac
(vlastito izdanje, 2020.)
Antifolk kantautor Cona vjerojatno će biti opisan kao "još jedan Mance", što je etiketa koja se često lijepi vrlo različitim izvođačima kao što su Čudnoređe, Denis Katanec ili Damir Avdić. Generalno je pravilo, ako si oslonjen na relativno minimalnu instrumentalizaciju i ekscentričnu, a nekad i posve neprofesionalnu glazbenu izvedbu, ne gine ti svrstavanje u "Mance" žanr. No čak kad se to uzme u obzir, "Masni čobanac" je jako čudan album. Cona malo zvuči kao Syd Barret izgubljen na autocesti A1, malo kao Dado Topić koji je pao na glavu, a ponekad i kao Ibrica Jusić na dozi LSD-a previše. Ton albuma se neprekidno kreće između nevidljive crte parodije, apsurda i društvenog komentara. Sve navedeno može biti naporno za slušanje, ali produkcija koju potpisuje Hrvoje Nikšić, bez obzira na očigledno improviziran karakter glazbe, neočekivano uzdiže album. Aranžmanska rješenja jako su zanimljiva, puna starinskih začina poput mellotrona i tape echa, pa pjesme na momente imaju prizvuk prog folka iz šezdesetih na tragu The Incredible String Banda ili Pearls Before Swine. Preporuka za ljubitelje "drugačije" glazbe, a rezultat bi mogao biti sljedeći put još i bolji ako se Cona odluči za samo jedan tekstualni i izvedbeni pristup.
Ivan Grobenski - Odijelo
(Hitchtone Music & Promotion, 2020.)
Kantautor Ivan Grobenski, poznat i kao gitarist Moskau, snimio je soundtrack za kratkometražni film "Odijelo" Martine Lončar.
Od pet pjesama samo završna "Tema" prelazi četiri minute, dok su ostalo zapravo komadići zvuka i atmosfere.
Sam autor u promo tekstu spominje Rya Coodera i Afriku kao izvor inspiracije, a bome se na momente osjete i utjecaji indijske rage. Sve skupa je lijepo posloženo i vrlo meditativno, a posebna preporuka ide ljubiteljima filmske i ambijentalne glazbe.
Pastele - The Shape Of Lounge to Come
(vlastito izdanje, 2019.)
Na ovaj fenomenalni album mi je pažnju skrenula vrlo entuzijastična recenzija Dubravka Jagatića u Nacionalu. Pastele tvore tri vrlo plodna glazbenika s brojnim projektima: Luka Čapeta (ON, Nemanja, Truth ≠ Tribe, Mary May), Luka Šipetić (NLV, Paralele, Nemanja) i Jerko Jurin (Auguste, Šumovi protiv valova), a ovaj projekt ističe se što atmosferom, što vrlo specifičnim zvukom. Naslov je varljiv jer, osim što odaje počast albumima Ornettea Colemana i Refused, slušatelju možda i namjerno sugerira da se radi o nekakvom komercijalnom downtempu. No, krajni rezultat ne može biti dalje od Buddha Bar ili Caffe Del Mar estetike jer cijeli album zvuči kao komadići namjenske library glazbe koju je progutao neki album Jona Hassella iz osamdesetih. Ovo nije glazba za svakog, ali ljubitelji ambijenta, pogotovo apstraktnijeg i amorfnijeg, ovim albumom itekako mogu doći na svoje. Hoćemo još!