Search

Kratkići: Wilco, Blink-182, Cult of Luna...

Nastavljam s kratkim recenzijama friško objavljenih glazbenih ostvarenja.



Wilco - Ode to Joy (dBpm, 2019.)

Jedanaesti album Wilca dolazi nakon dva friška solo albuma Jeffa Tweedyja - "Warm" i "Warmer". Premda predstavlja svojevrsno prosvjedno ostvarenje ili, bolje rečeno, internaliziranu reakciju na aktualne događaje u američkoj svakodnevici, "Ode to Joy"

nastavlja smireni autorski rukopis koji dominira Tweedyjevim stvaralaštvom posljednjih desetak godina. Prigušena, gotovo letargična vokalna izvedba i promišljena, ali suzdržana instrumentalizacija glavna su obilježja albuma koji nastavlja zreli ton s prethodnog "Schmilco" i navedenih solo ostvarenja. Wilco možda više nisu bend koji može ponuditi velika zvukovna i kreativna uzbuđenja ili iznenađenja, ali malo tko izvodi tu srednjovječnu tihu rezignaciju poput njih.


Sturgill Simpson - Sound & Fury (Elektra, 2019.)

Svakim novim albumom Sturgill Simpson potvrđuje svoju posebnost u svijetu suvremenog countryja. Njegov četvrti album "Sound & Fury" najveći je odmak od pravca kojem ionako samo nominalno pripada. Nošen boogie grooveom, obilnom upotrebom syntheva i više nego daškom psihodeličnih gitara, ovaj album ima više veze s "Eliminator" ZZ TOP-a negoli s njegovim vlastitim izvrsnim prethodnikom "A Sailor's Guide to Earth". Taj snažan zaokret prema hard rocku ne funkcionira uvijek, no Simpson se još jednom potvrđuje sjajan autor sposoban izbaciti pamtljivu pjesmu u svakom stilu, čak i kad pomalo bizarno odluči zakopati vokale u produkciji kao što je ovdje slučaj.


Cult of Luna - A Dawn To Fear (Metal Blade, 2019.)

Osmi album švedske postmetal institucije Cult of Luna sjajan je vodič kroz dobre i loše strane žanra. Monumentalna konstrukcija pjesama koja zaobilazi klasičnu pop strukturu u korist polaganog građenja i otpuštanja tenzija izvedena je sveobuhvatnim osjećajem za balans između glasnih sludge rifova i atmosferičnog, gotovo filmskog dizajna. S druge strane, relativno jednodimenzionalna vokalna izvedba gitarista, vokalista i osnivača Johannesa Perssona te manjak stilske i zvukovne raznovrsnosti samih pjesmama čine ovaj gotovo 80-minutni album teško prohodnim za bilo koga izvan kruga fanova žanra.


Opeth - In Cauda Venenum (Nuclear Blast, 2019.)

Trinaesti album švedskih prog revizionista dolazi u dvije verzije - na engleskom i švedskom - a obje predstavljaju njihovo najbolje ostvarenje otkad je frontman Mikael Åkerfeldt zaokrenuo bend od death metalom inspiriranog prog metala prema tradicionalnom prog zvuku. Za razliku od tri prethodna albuma u (n)ovom stilu, "In Cauda Venenum" nije samo aproprijacija stila iz sedamdesetih, već predstavlja atmosfersku i dinamičku nadogradnju raznim elemenatima inspiriranih svim od horor soundtracka do modernog metala. Sve je izvedeno Åkerfeldtovim strastvenim clean vokalom čija posebnost još više dolazi do izražaja u maternjoj, švedskoj verziji.


Blink-182 - NINE (Columbia, 2019.)

Najbolja stvar kod novog albuma Blink-182 je svestrani bubnjar Travis Baker, hiperaktivna ritmička raznovrsnost koja ga drži podalje od potpune katastrofe. Slično kao i Weezer na recentim ostvarenjima, i Blink-182 pokušavaju svoj prokušani pop punk recept približiti novim vremenima i publici. Krajnji rezultat su očajnički pokušaji hvatanja za trendovska aranžmanska rješenja pokupljena iz EDM-a, radijskog popa i hip hopa koja rezultiraju užasima poput "Hungover You". Sve je to ništa prema fascinantnoj tematskoj sklonosti 45-godišnjeg Marka Hoppusa da i dalje piše pjesme o romantičnim odbijanjima i zaljubljivanju u gotičarke. Bar je jedan stih potpuno točan: "I've been lost since 1999".

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle