Pet novih izdanja iz široko zahvaćene rock domene.
The Hold Steady - Open Door Policy (Positive Jams, 2021.)
Nakon desetljeća lutanja i nekoliko jako dobrih samostalnih albuma Craiga Finna, The Hold Steady su našli optimalan balans između ranijeg zvuka "arena rock u indie uvjetima" i kasnije želje za sofisticiranijim, raznolikijim zvukom, što u prijevodu znači češću upotrebu puhačke sekcije. Glavna atrakcija su i dalje Finnovi tekstovi. Za razliku od samostalnih albuma, tekstovi za The Hold Steady uglavnom su u trećem licu, napučeni živopisnim karakterima i njihovim (ne)uspjesima. Upareni s propulzivnim, energičnim gitarističkim stilom Tada Kublera i odličnim "barskim”" klavijaturama Franza Nicolaya, tvore specifičnu atmosferu punu stadionskih osjećaja naguranih u pub. Pjesme poput "The Feelers", "Spices", "Heavy Covenant" svojim detaljnim opisima i igrama riječi spadaju u sam vrh bendovog opusa. Veliki povratak u formu.
Mogwai - As The Love Continues (Rock Action, 2021.)
Objavljen na 25. godišnjicu prvog singla, deseti album škotskih veterana Mogwai prije svega predstavlja primjer promjene, a da se ne pritom formula značajno ne mijenja. "As The Love Continues" je prvi album na kojem se izrazito osjete utjecaji njihovog sve češćeg rada na filmskog glazbi. Album je pun slojevitih tekstura, dodatnih instrumenata, elektronike i zvučnog dizajna namijenjenog proširivanju njihovog standardnog izričaja. Ekstremne dinamičke promjenje iz ranih dana kanalizirane su u filmične skladbe pažljivo građene atmosfere poput "Fuck Off Money". Smisao za humor ne odražava se u standardno ridikuloznim naslovima pjesama, već i u samoj glazbi. "Ceiling Granny" tako uzima standardni pop punk rif i mrcvari ga "svemirskim efektima" dok ti ne postane jasno da je album doista još jednom producirao Dave Fridmann, a "Drive The Nail" prepuna je start stop horor momenata za griženje noktiju. Dodamo li svemu tome i odličnu vokalnu stvar "Ritchie Sacramentno", ispada da je "As The Love Continues" jedno od njihovih najzanimljivijih ostvarenja u posljednjih desetak godina.
Tindersticks - Distractions (Lucky Dog/City Slang, 2021.)
Rijetkost je da bend pod "stare dane", na svom trinaestom albumu zvuči ovoliko "kontraški" kao Tindersticks na "Distractions". Album je nastao za vrijeme prošlogodišnjeg proljetnog lockdowna i to se vrlo jasno osjeti na materijalu. Uvodna "Man Alone (Can’t Stop Fading)" je jedanaest minuta anksioznog disca kakav bi trebalo tražiti u opusima Public Image Ltd., Suicide ili eventualno LCD Soundsystem prije nego u njihovoj ranijoj diskografiji. Sljedeća "I Imagine You" je toliko tiha i suptilna da predstavlja zaokret od 180 stupnjeva u odnosu na klaustrofobični intenzitet prethodnice. Album potom odlazi u teritorij obrada, no čitanja "A Man Needs A Maid" Neila Younga, "The Lady with the Braid" Dory Previn i "You’ll Have to Scream Louder" Television Personalities radikalno su odmaknuta od originala i stavljena u neobični senzualni, ali i despresivni svijet ovog albuma. Nakon ogoljene piano balade "Tue- moi", posvećene stradalima u terorističkom napadu na pariški klub Bataclan 2015., slijedi "The Bough Bands", gotovo desetominutni spoken word kakav bend zna snimiti s vremena na vrijeme. "Distractions" ne upada u sam vrh njihove diskografije, no predstavlja sliku veteranskog, ali na iznenađenja još uvijek spremnog benda.
Django Django - Glowing In The Dark (Because Music, 2021.)
Četvrti Album britanskog art rock kvarteta Django Django odličan je primjer dobrih i loših strana tzv. record collectors rocka. Bend znalački žonglira raznim elementima poput dance punka, indie rocka, synthpopa, funka, vokalnih harmonija na tragu bendova iz šezdesetih poput Mamas & Papas i još koječega. Minus tog pristupa je što se većina materijala stopi u kolaž nerazlučivih pjesama, ali vrlo ugodno zvučeće cijeline. Moram još dodati da mi je ovaj bend najdraži kad me podsjeti na neprežaljene The Beta Bend, tj. onda kad je njihov eklektični pristup najnepredvidljiviji i najšlampaviji. Toga je, barem za moj ukus, uvijek premalo na njihovim albumima.
Mush - Lines Redacted (Memphis Industries, 2021.)
Ovaj art rock trio iz Leedsa pažnju slušatelja plijeni prije svega specifičnim vokalom Dana Hyndmana koji bi se mogao opisati sintagmom "Bob Dylan koji je slušao previše slušao Wire, Pere Ubu i The Fall". Njegova nervozna energija pažljivo je usmjerena i s instrumentalnim dijelom zvučne slike jer je glazba vrlo otvoreno neurotična i ekscentrična. Dok dobar dio današnjih post punk i indie rock bendova nastoji zvučati promišljeno i ozbiljno, a Mush su jedni od rijetkih koji zvuče potpuno "van škvare" do te mjere da njihova rastrojena virtuoznost podsjeti i na raniji Deerhoof. Najbolja stvar kod ovog benda je ta crta neuklopljenosti koja je gotovo potpuno nestala iz suvremenog indie rocka. Njihova glazba je neurotična i užasno prisutna, nesposobna smiriti se 15 sekundi u jednom grooveu ili raspoloženju, no baš zato odskače od većine aktualne gitarske scene, čak i pod cijenu toga da Mush neće nužno biti bend u vašoj redovnoj rotaciji. Taj dio nekako posebno cijenim.