Search

Kratkići: metal

Izbor pet zanimljivih ostvarenja s ekstremnije i eksperimentalnije strane metal spektra.


Senyawa - Alkisah (razni izdavači, 2021.)

Novi album indonezijskog eksperimentalnog dua Senyawa neobičan je ne samo zbog svog zvuka, nego i načina na koji je objavljen - za 40 različitih izdavača diljem svijeta. Pravi je to pothvat globalnog undergrounda, svojevrsni pandemijski bunt. Vokalist Rully Shabara i multinstrumentalist Wukir Suryadi privukli su pažnju eksperimentalnog i metal undergrounda svojom neobičnom mješavinom folklornog nasljeđa i doom metal estetike tijekom posljednjeg desetljeća, a ovo bi mogao biti njihov najbolji album. Duo koristi tradicionalne i instrumente kućne radinosti kako bi stvorili zvuk koji istodobno pripada i u pećine i industrijske hale, a nepredvidljivost i tonalni raspon glazbe prati Shabarina divlja, ekspresivna i potpuno nesputana vokalna izvedba. Gotovo je nevjerojatno da duo ovako nekonvencionalnu glazbu koja se potpuno opire kategorizaciji uspijeva kanalizirati u četrdeset relativno nenapornih, neprekidno dinamičnih minuta. Velika preporuka.


The Body - I’ve Seen All I Need to See (Thrill Jockey, 2021.)

Za razliku od Senyawe koja nudi sonične praznine unutar svog ekstremnog i nekonvencionalnog zvuka, novi album dua The Body zvuči kao neprekinuta over the top represija. Profilični suradnici i eksperimentatori Chip King i Lee Buford ovdje su uglavnom oslonjeni na vlastite snage kako bi, kako sami kažu, uhvatili iskustvo svojih živih nastupa. Rezultat je kolosalna buka koja zvuči kao da se nebo urušava na slušatelja. The Body ne štede ni sebe ni nas, nego stvaraju glazbu toliko tešku da imate osjećaj kao da vas netko šamara. Gitara i bubanj nisu ovdje više glavni instrumenti, nego distorzija i reverb koji gutaju sve pred sobom. Iscrpljujuće i jako zanimljivo.


Divide and Dissolve - Gas Lit (Invada, 2021.)

Sylvie Nehill i Takiaya Reed rade izrazito politički obojenu glazbu, a pritom rijetko ili nikako koriste vokale. Slično metodologiji Godspeed! Your Black Emperor, sav aktivizam izvire iz konteksta - naziva pjesama, intervjua, opreme albuma i slično, a zapravo i samog zvuka. Ove dvije Australke koriste jezik doom i drone metala kako bi opisale postkolonijalne patnje. U nečijim manje spretnim rukama ovo bi bilo jako pretenciozno, no Nehill i Reed na "Gas Lit" svoje ideje kanaliziraju u pažljivo orkestrirane komade u kojima doom metal idiomi zvuče gotovo kao neoklasika, kao i kod The Body bubanj ima izrazito važnu ulogu služeći i kao srce, ali i svojevrsni pripovjedač albuma.


Alkerdeel - Slonk (Babylon Doom Cult, 2021.)

Opresija obilježava i novi album ovog belgijskog blackend sludge benda, samo što je razbijena povremeno razduženim strukturama pokupljenim iz post rocka, a možda i ambijentalne glazbe. Bend kroz četiri dugačke skladbe uspijeva unijeti dovoljno dinamike da stvari budu zanimljive unatoč prevladavajućem zidu buke. Pritom koriste razne suptilne trikove poput fenomenalne hipnotičke bas dionice zakopane unutar kaosa uvodne "Vier". Glazba za slušalice.


Portrayal of Guilt - We Are Always Alone (Closed Casket Activities, 2021.)

Drugi album teksaškog blackend screamo benda kritika je gotovo univerzalno nahvalila. Jedan od glavnih razloga za to, čini mi se, leži u činjenici da bend uspijeva epsku strukturu i ekspresivnost black metala utrpati u dvoipol minutni hardcore format, a bez da izgube na žestini i atmosferičnosti. U skladu s tim, "We Were Always Alone" djeluje puno duže i kraće od svojih 26 minuta. Moćan album.


Recent Posts

See All