U ovotjednom izdanju kratkića, s iznimkom jednog mračnog i relativno plesnog uljeza, bavim se recentnim domaćim ambijentalnim ostvarenjima. Neka su toliko opskurna da je o autorima nemoguće išta iskopati, no tako valjda treba i biti s ovako neuhvatljivom i teško opisivom glazbom.
Le Chocolat Noir/Fiume - Impureté/Haiti (samizdat, 2020.)
Le Chocolat Noir je najpoznatiji alias još jednog sisačkog electro veterana. Baš kao i kolega mu Zarkoff s kojim povremeno surađuje u projektu FFFC, LCN stvara spoj EBM-a, electra i techna ukrašen vrlo očitim darkerskim tendencijama. "Impureté" je njegov drugi dugosvirajući album, a sastavljen je od pet pjesama prethodno objavljenih kao vinilna izdanja na etiketi Gooiland Elektro i pet novih dosad neobjavljenih pjesama. Razliku među novim i starim materijalom gotovo je nemoguće uočiti budući da su pjesme stilski dotjerane i ujednačene. Radi se o mračnom EBM-u sugestivne atmosfere povremeno ukrašenom vokalom na francuskom. Sve skupa itekako ima smisla ponajprije zbog odlične produkcije u kojoj dominiraju sirovi synthovi koji cijeloj zvučnoj slici daju vrlo organski osjećaj. Fiume je pak drugi LCN side projekt koji se osim po imenu razlikuje, barem na recentnom EP-ju "Haiti", po smanjenoj, gotovo nepostojećoj ritmičnosti, ali pojačanoj ekspresivnosti analognih syntheva. Velika preporuka ljubiteljima tamnije elektronike.
Tonota - Sve se kretalo i sve je stalo (samizdat, 2020.)
"Sve se kretalo i sve je stalo" je prvo samostalno izdanje Ivone Eterovića poznate i kao Tonota, ali i kao glazbeni dio hip hop dua Playground Hustle. Za one koji su čuli njenu detaljnu, eklektičnu produkciju na njihovom debiju "Igle" ovaj ambiciozni komad ritmičkog ambienta ne bi smio biti pretjerano iznenađenje. Naslov je zapravo savršeno pogođen jer Tonota uspijeva unutar jedanaest minuta stvoriti istodobni osjećaj neprekidnog kretanja, a promjene su minimalne i jedva vidljive. Slojevi zvuka se odmataju u dugim polaganim kretanjima, a ritmički puls aktivan je u elementima nekoliko instrumenata prije negoli ulete perkusije. Na pola puta između (ambijentalnijeg) post rocka i dub techna cijeli pristup odaje promišljenost i gotovo filmsku, suzdržanu, a opet bogatu emotivnu paletu. Cijeli album ovakvog materijala bio bi više nego dobrodošao.
Igen - Schmetterling (samizdat, 2020.)
Igen & Onejgn - Polyglobotte (samizdat, 2020.)
Mladi producent Igor Cvitković a.k.a. Igen dio je eklektičnog (post)klupskog kolektiva Low Income $quad, a njegova dva recentna EP-ja spadaju u domenu posljednjih godina relativnog popularnog fragmentiranog ambienta. Drugim riječima, radi se o glazbi na tragu izvođača poput Oneohtrix Point Never, Jamesa Ferrara ili Leeja Gamblea. Žestoko manipulirani samplovi sudaraju se jedni s drugima u gotovo impresionističkom stilu, dok se ritmovi, pozadinski padovi i glavne melodije halucinogeno izmjenjuju. Oba EP-ja su jako zanimljiva, no mala prednost je na strani "Polyglobotte" čije su me dvije završne pjesme svojom podvodnom psihodelijom podsjetile na pomalo zaboravljen projekt Dolphins Into the Future Lievena Martensa.
Opium Curtains - post-slowcore beats to wait out a meaningless existence (samizdat, 2020.)
O projektu Opium Curtains ne znam doslovno ništa osim imena i činjenice da već par godina svakih desetak mjeseci objese novi album na Bandcamp. Glazba je također izrazito samozatajna, melankolični antigravitacijski ambijent u kojem dominira minimalistički klavir i izdužene procesuirane pozadine. “post-slowcore beats to wait out a meaningless existence” najnovije je od tih izdanja. S nešto ispod pola sata glazbe, u pitanju je ostvarenje koje jedva primjetite, ali na dobar način. Glazba je konzistentna i nenametljiva, ali opet prepuna suspregnutih tenzija. Rekao bih da podsjeća na Stars of the Lid bez orkestralne komponente ili na Williama Basinskog bez tape loopova. Opium Curtains postižu emocionalnu paletu sličnu navedenim izvođačima daleko skromnijim stilskim sredstvima unutar kojih šuškava, lo-fi zvučna slika igra itekako značajnu ulogu. Bravo!
K Markov - Visitors (Exosphere, 2020.)
Još jedno vrlo tajanstveno ime. O hrvatskom producentu K Markovu skoro je nemoguće je na netu išta pronaći. Osim sati glazbe na Soundcloudu i Bandcampu. "Visitors" je izašao u šestom mjesecu za američku ambijentalnu etiketu Exosphere i predstavlja jako dobru ilustraciju estetike K Markova. Njegova glazba kombinacija je tzv. kozmičke berlinske škole s Tangerine Dream kao najznačajnijim predstavnicima i dubokog ambienta na tragu Stevea Roacha ili Roberta Richa. Sklonost dugim "svemirskim" arpeggio pasažima govori mi da bi autor mogao imati korijene i na psytrance sceni, no perkusija nema ni u primisli. Ovako taksativno navedeno možda sve zvuči pomalo derivativno, no ovo ionako nije zamišljeno kao glazba koja bi vas trebala očarati originalnošću, nego uvući u svoju nepreglednu i ultrasugestivnu atmosferu, a to joj itekako polazi za rukom.