Izbor najnovijih izdanja koje možemo strpati u široku kategoriju indie rocka.
Lucy Dacus - Home Video (Matador, 2021.)
Treći samostalni album kantautorice Lucy Dacus u soničnom pogledu možda ne odudara previše od svijeta suvremenog indie rocka. Naglasak je na slojevitoj instrumentalizaciji, ritam sekciji čiji bas pokušava barem približno držati zvučne standarde koje je postavio hip hop kao najraširenija glazba današnjice, obilnoj upotrebi syntheva i povremenom neočekivanom melodramatičnom krešendu, najčešće da se naglasi poanta teksta kao u fenomenalnom singlu "VBS". Koliko god to apsurdno zvučalo, budući da se radi o glazbenom albumu, glazba nije glavni adut "Home Video". Snaga albuma leži u uvjerljivosti kojom Dacus izlaže svoj vrlo osobni narativ o odrastanju u kršćanskom okruženju. Svojom emocionalnom težinom, ali i elegancijom pripovijedanja "Home Video" podsjeća na "Carrie & Lowell" Sufjana Stevensa. Ovo je tip albuma zbog kojeg ovaj format nikad neće umrijeti; kao što istrgnute stranice ne mogu dati punu sliku nekog romana, tako ni pojedine pjesme ne mogu dati puni emocionalni opseg ovog ovog albuma. Ako u literaturi postoji izraz "veliki američki roman", onda je "Home Video" s punim pravom kandidat za titulu "velikog američkog albuma". Sličnu stvar Lana Del Rey već godinama pokušava uspostaviti kao svrhu vlastite karijere. Dok joj to na formalnoj razini upotrebe različitih simbola i ikonografije svakako uspijeva, Dacus je istu namjeru provela daleko suptilnije i efektnije. Ona gleda u sebe, a ne u mitološke točke koje treba dotaknuti da bi nešto zavrijedilo pridjev "sveamerički".
The Mountain Goats - Dark In Here (Merge, 2021.)
Vjerojatno postoji nepisani zakon koji brani lošu kritiku albumu koji sadrži naslove poput "The Slow Parts on Death Metal Albums" i "Arguing With the Ghost of Peter Laughner About His Coney Island Baby Review". Šalu na stranu, John Darnielle teško promašuje. Ovo je treći album novog materijala koji su The Mountain Goats objavili u nešto više od godine dana, i baš kao i prethodni "Getting Into Knives" donosi nešto mračniju zvukovnicu na tragu noirom obojene jazzy americane. Darnielle nema promukli bariton jednog Marka Lanegana koji vam sve što kaže može prodati bez po muke, no ova atmosfera svejedno neočekivano dobro paše njegovom rječitom, slojevitom pisanju i delikatnoj, introvertiranoj vokalnoj izvedbi. Teško da u posljednjih desetak godina postoji konzistentniji indie rock of onoga koji donose The Mountain Goats.
Lightning Bug - A Color In the Sky (Fat Possum, 2021.)
Treći album njujorškog benda Lightning Bug vam neće promijeniti život. Ionako je još u nultima ispalo mode da vam indie bendovi mijenjaju život. No svojim smirenim sunčanim dreampopom Lightning Bug gotovo pa savršeno ljetnje slušanje. Pastoralni dijelovi podsjećaju na kasni "Talk Talk", a generalna atmosfera na Real Estate manje sklon paučinastim gitarama. "A Color in The Sky" nepretenciozan je mali album koji bi bilo šteta propustiti samo zato jer je izašao u tjednu s najviše "velikih" izdanja ove godine.
cursetheknife - Thank you for Being Here (New Morality Zone, 2021.)
Još jedan mali album za koji bi bilo šteta da prođe nezapaženo. Debi cursetheknife spada u ono što to Brooklynvegan nazivaju heavy shoegaze, što najčešće označava shoegaze gitare i vokale te ritam sekciju punu breakdownova i iznenadnih "chug chug" rifova. Zvuk je zapravo tu od devedesetih kad su ga patentirali danas kultni bendovi poput Hum i Failure, no svako malo se pojavi bend koji ga uspješno oživi - samo na etiketi Run for Cover ima ih nekolicina. Ova glazba prije svega nudi tonu atmosfere, a strukture pjesma su sporedne, slične i podređene nanosima tople, ugodne distorzije.
Modest Mouse - The Golden Casket (Epic, 2021.)
Promotivni ciklus povodom novog albuma Modest Mouse stavio je naglasak na paranoju frontmana Isaaca Brocka koji je uvjeren da ga prate i "koriste njegovu glavu kao antenu". Paranoja je prisutna u njegovom opusu još od remek-djela "The Moon & Antartica", a ako ne i prije, pa posve bizarni trenuci poput "Transmitting Receiving" nisu uopće iznenađujući. Desnica je zadnjih godina kooptirala teorije zavjere i paranoidno razmišljanje, tako da je zapravo osvježavajuće čuti nekog tko lupa jednu paranoidnu misao za drugom, a nisu usmjerene protiv neke etničke, rodne ili rasne manjine. "The Golden Casket" ne pripada u gornji dom diskografije Modest Mouse, no i dalje je zanimljiviji od barem 70 posto aktualne gitarske glazbe. Otkad su se neočekivano probili s "Good News for People Who Love Bad News" i hitom "Float On", Modest Mouse snimaju albume koji voze slalom između igranja na sigurno i ekscentričnosti. Aranžmanski nakrcan slojevima zvuka, album podsjeća na zamišljeno ostvarenje koje bi Beck snimio s The Dust Brothers nakon što je previše slušao "The Bone Machine" Toma Waitsa i "Speaking in Tongues" Talking Heads misleći da se u toj kombinaciji krije sigurni radijski hit. Ne, naravno da se ne krije, ali svejedno je u pitanju zabavnih i šarenih pedesetak minuta koje možete provesti uz daleko goru glazbu, ako je odaberu oni koji koriste vašu glavu kao radio stanicu.