Novu sezonu i novi format žanrovski povezanih kratkića otvaram s četiri underground i jednim jednako zanimljivih mainstream hip hop ostvarenjem s kraja prošle i početka ove godine.
Playboi Carti - Whole Lotta Red (AWGE/ Interscope, 2020.)
"Whole Lotta Red" vjerojatno je najbizarniji i najeksperimentalniji album nekog mainstream hip hop izvođača još od "Yeezus" i "The Life Of Pablo" Kanyea Westa, koji je - gle čuda - izvršni producent ovog albuma. Playboi Carti je očajan reper, ali sjajan vokalist. Ova naizgled proturječna izjava jasna je onima koji su slušali njegov hvaljeni debi "Die Lit", no "Whole Lotta Red" odlazi još dalje. Na prvi pogled radi se o standardnom trap albumu, no arsenal bizarnih glasova koji Carti koristi te nekonvencionalni, često vrlo nelogično posloženi aranžmani instrumentala daju cijelom album autsajdersku crtu. Cijela stvar bi bila još efektnija i dojmljivija da ovako nepredvidljivo i fragmentirano ostvarenje ne traje sat vremena nego četerdesetak minuta.
Billy Woods & Moor Mother - Brass (Backwoodz Studios, 2020.)
Postoji li rečenica koja povezuje opuse Billyja Woodsa i Moor Mother onda je to vjerojatno "The Blues Remembers Everything the Country Forgot", naslov druge pjesme njihovog novog zajedničkog albuma. U njoj je jednostavno sadržan sav povijesni, kulturološki i glazbeni kontekst njihovog rada. Oboje su poznati kao produktivni i raznoliki suradnici, no ne postoji album sličan ovom u njihovim dosadašnjim opusima. Tekstualno gledano, "Brass" je nabijen političkim porukama i gustim igrama riječi kako se to od njih i očekuje, no prava zvijezda su instrumentali koji kao da spajaju Trickyja i Alberta Aylera preko kojih njihova aktivistička poezija zvuči još bolje i ubojitije.
Navy Blue - Song of Sage: Post Panic! (Freedom Sounds, 2020.)
Koliko god bila tragična smrt MF Dooma, lijepo je vidjeti da njegova ostavština živi u radovima MC-ja koji bi mu mogli biti djeca poput MIKE-a, Earla Sweatshirta ili Navy Bluea. Ambiciozni drugi album posljednjeg je osobno, vrlo sugestivno i zanimljivo promatranje (post)pandemijskog svijeta. Istina, ovakav hermetični tip atmosferičnog hip hopa u kojem semplovi tvore labavi okvir za rime dok su beatovi minimalistički i svedeni na pozadinu ne samo da nije za svakoga nego nije ni za svaku prigodu, ali oni koji traže drugačiji, gušći i kompleksniji hip hop itekako će imati što čuti, pogotovo ljubitelji još jednog očiglednog uzora ovog mladog repera, njujorškog osebenjaka Ka.
R.A.P. Ferreira - Bob's Son (Ruby Yacht, 2021.)
R.A.P. Ferreira donedavno poznat i pod imenom Milo jedan je od najneobičnijih, ali najkonzistentnijih underground repera posljednjih desetak godina. Otkad je počeo raditi vlastitu vrlo jazzy, ali vrlo iščašenu produkciju, stvari su poprimile zanimljiv i nekonvencionalan oblik. U prlog toj tvrdnji ide i ovaj novi album posvećen beat pjesniku Bobu Kaufmanu. Kao i drugi beat pjesnici, Kaufman je u svojoj izvedbi bio nadahnut jazz sinkopacijama, a Ferreira daje sve od sebe da nastavi tu tradiciju. Krajni rezultat zvuči kao kombinacija spiritual jazza iz šezdesetih, A Tribe Called Quest i proto rap pionira poput Gils Scotta-Herona, a to u mojoj knjizi nikad ne može biti loše čak i ako su same pjesme možda i malo prelabave.
Open Mike Eagle - Anime, Trauma and Divorce (Auto Reverse, 2020.)
Rijetko tko uspije snimiti album kao što je "Anime, Trauma and Divorce" darovitog repera i komičara Open Mikea Eaglea. Istodobno pažljivo aranžiran, prepun osobnih i pop kulturnih referenci, dirljiv, introspektivan i optimističan u pitanju je album koji pokazuje puni glazbeni, ali tematski potencijal hip hopa. Repanje o vlastitom razvodu, greškama, manama animeu, epizodama "Black Mirrora" ili ronilačkom izletu s sinom možda nije "kul" kao standardne hip hop teme, ali je možda potrebnije nego ikad za napredak žanra. Velika preporuka.